Kiflice su, uz proju, najčešće pripremano testo u srpskim domovima. Ipak, prave, domaće kiflice, koje su bile mekane i četvrtog dana, odavno su postale mit. Tražimo “tajni sastojak” koji su naše bake koristile u vreme kada nije bilo industrijskih aditiva.
Shutterstock
Ključni sastojak: Kiselo mleko umesto vode!
Većina recepata koristi mleko i vodu. Međutim, tajna dugotrajne svežine i mekoće je u korišćenju kiselog mleka ili jogurta (ili čak kefira) umesto običnog mleka.
Zašto radi?
Kiselost: Kiselost iz jogurta reaguje sa sodom bikarbonom i kvascem, pomažući testu da bolje narasta i da postane “pufnasto”.
Vlažnost: Jogurt daje testu dodatnu vlažnost koja sprečava brzo sušenje. Kiflice se nežno peku, a iznutra ostaju sočne.
Shutterstock
Trik sa mašću: Odsjaj starog recepta
Iako mnogi koriste ulje, bake su često koristile mast (svinjska mast ili biljna mast) umesto tečnih ulja. Mast daje kiflicama neuporedivo bolju strukturu i punu teksturu, a smanjuje lomljivost nakon pečenja.
Brzi savet za mekoću: Testo mesite što kraće, ali energično. Nakon što se kiflice formiraju, obavezno ih premažite umućenim žumancem i ostavite da odstoje 15-ak minuta pre pečenja – ovo će im dati prelepu, zlatnu boju.
Kiflice punjene sirom ili džemom su savršena užina, dok one sa premazom od belog luka i peršuna mogu poslužiti kao odličan dodatak čorbama i pečenju. Bakini recepti su, kao i uvek, najbolji!

Tajna starog kolača za koji se nekada moralo štedeti godinu dana: Recept preživeo vekove, a njegova vrednost nije u novcu, već u tri najluksuznija sastojka onog doba.

Princes krofne su pravi klasik među poslasticama koje mame osmehe i kod dece i kod odraslih, njihova lagana, hrskava korica i bogati, kremasti fil od vanile čine ih savršenim izborom za svaku svečanu priliku, ali i za one dane kada jednostavno želite da se počastite

Umesto mlevenih oraha možete da koristite mleveni mak

Recept je jako jednostavan jer se sve mere starom, malom šoljom od 50 grama, pa nema greške

Srbija je zemlja u kojoj se raznolikost prepoznaje ne samo po pejzažima i govorima, već i po hrani. Svaki kraj ima svoje specijalitete, a ponegde je cela kuhinja dobila nadimak koji je ostao u narodnom govoru. Od „škole roštilja“ u Leskovcu, preko „kuhinje pita“ u Sandžaku, do „špajzerske trpeze“ u Banatu – nazivi nisu slučajni, već su odraz prirode, istorije i navika stanovništva.





Dodaj komentar