Ovako preživljavam umiranje” Vedrana Rudan o svojoj borbi sa bolešću: “Tri koraka je puno…

Poznata hrvatska književnica Vedrana Rudan objavila je novi tekst na svom blogu u kojem otvoreno govori o svojoj borbi sa teškom bolešću i zahvaljuje ljudima koji joj pomažu da izdrži.

Posebno priznanje je odala medicinskom osoblju koje o njoj brine.

– Umiranje je dosadno za popi*dit. Dok si u krevetu, čini ti se da si zdrav. A onda sjedneš na rub kreveta i odlučiš, sad ću se dignuti, spustiti se u prizemlje i krenuti u vrt. U život. Ha. Ha. Nekako se uspraviš i kreneš prema kupatilu. Duša ti je već u nosu. Treba oprati zube, umiti se, namazati lice kremom, pogledati u ogledalu svoje novo lice – piše književnica.

Ko je to? Gospođa je mršava, ima novu frizuru, kratku. Kosa joj je čista jer je muž dva puta tjedno vozi frizerki. Ne znam koliko vi u životu imate prijateljica, djece, rodbine. Kad pogledam unazad, iza mene je godina i pol ‘duge i teške bolesti’, tako to pišu u osmrtnicama, najbliže osobe su mi muž, sin, kći, frizerka Jasmina i prijateljica iz djetinjstva. Da, i tri cure s Trsata, i tri cure iz Zagreba, i jedna cura iz Opatije. To bi bilo sve. Puno? Malo?

Medicinske sestre o kojima nikad nitko neće napisati istinu su nadnaravna bića. Osmijeh, lagano buđenje u tri ujutro radi mijenjanja infuzije, osmijeh, namještanje jastuka, pokrivača, osmijeh. O bolesti se ne govori. Ni o nemoći. Ni o smrti. Osjećaš se krivom. Toliko mladih cura oko tebe skače, znaju li one da ti nije ništa, ništa strašno, ništa teško? Njima je teško kako tebi nikad nije bilo. Ne govore o tome. “To je naš život, pravi život, ostalo je pauza”.

Vedrana se potom zahvaljuje svojoj doktorki.

– Doktorica. Svjetlost. Dobrota. Kad se nje sjetim, uvijek ostajem bez teksta.

– Vraćam se Jasmini. Želim napisati koliko mi znači. Uz nju sam bar dva puta tjedno sretna jer možemo govoriti o bilo čemu. S njom sam zdrava sve dok se ne dignem sa stolice i pokušam veselo napraviti tri koraka do vrata. Tri koraka je puno koraka i nekako treba doći do daha. Blaženi krevet i blaženi mobitel i blaženi moj sin koji moje črčkarije pretvara u tekst za vas. Koja radost kad ga vidim na ekranu.

Ej, možda mi zapravo vi koji ovo čitate najviše pomažete da preživljavam umiranje – zaključuje Vedrana Rudan.

(Telegraf.rs)