radiobalkanfox
Danas bi svoj 78. rođendan proslavio Oliver Dragojević, glazbeni velikan čije je ime postalo neraskidivo isprepleteno s Dalmacijom, morem i bezvremenskim emocijama. Malo je umjetnika koji su, poput njega, uspjeli nadmašiti granice glazbe i postati simbol jedne kulture, jednoga podneblja i načina života.
Rođen 7. prosinca 1947. u Splitu, Oliver je djetinjstvo i srce zauvijek ostavio u Veloj Luci, mjestu koje je opisivao kao svoj mir, svoju tišinu i svoju početnu točku. Glazba ga je pratila od najranijih koraka: prva usna harmonika koju mu je poklonio otac Marko bila je najava jedne nevjerojatne priče. U glazbenoj školi, gdje je učio klavir, klarinet i gitaru, već se tada vidjelo ono što će kasnije postati legendarno – izniman sluh, osjećaj i neponovljiva emocija.
Njegov estradni put započeo je 1967. godine na Splitskom festivalu s pjesmom “Picaferaj”, skromno i nenametljivo, upravo onako kako je i živio. Iako pjesma tada nije ušla u finale, prerasla je u vječni hit, a Oliverova suradnja sa Zdenkom Runjićem pretvorila se u jedan od najvažnijih glazbenih tandema u povijesti hrvatske estrade. Bio je to početak stvaranja pravog glazbenog blaga.
Pravi proboj dogodio se 1974. s pobjedom na Prokurativama i pjesmom “Ča će mi Copacabana”, a već iduće godine, s antologijskom šansonom “Galeb i ja”, Oliver je potvrdio status umjetnika koji pjeva srcem i dopire do duše. Njegov glas – istovremeno snažan, hrapav i ranjivo nježan – postao je zvučni pejzaž Dalmacije.
Od lokalnih pozornica do najvećih svjetskih dvorana, putovao je samo s jednim ciljem: prenijeti emociju. Njegov nastup u Carnegie Hallu, Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji i Sydney Opera Houseu bio je više od glazbenog događaja – bio je to povijesni trenutak za hrvatsku kulturu. A on je, kao i uvijek, ostao skroman, jednostavan i duboko svoj.
– Svi smo mi važni – govorio je, odbijajući titule zvijezde ili legende, premda je upravo to bio još za života.
Oliver je bio “kozmički Dalmatinac”, kako ga je nazvao Dražen Vrdoljak – čovjek koji je živio glazbu i koji je znao spojiti tradicijski dalmatinski melos s jazzom, popom i šansonom. Taj spoj rodio je pjesme koje ne stare, koje se nasljeđuju i koje su dio kolektivne memorije: “Skalinada”, “Oprosti mi, pape”, “Malinkonija”, “Cesarica”, “Vjeruj u ljubav”, “Trag u beskraju” i brojne druge.
Nagrade koje je osvajao – od Porina do državnih odlikovanja – samo su formalna potvrda onoga što je publika oduvijek znala: da je Oliver Dragojević jedan od najvećih. Njegovo najvažnije priznanje bila je i ostala ljubav ljudi, ona iskrena i nepokolebljiva, koja ne jenjava ni danas.
Oliverov glas i njegova glazba ostaju svjetionik na našem moru – podsjetnik na ljepotu, blagost, tugu i radost koje je znao pretočiti u melodiju. A dokle god se pjevaju njegove pjesme, Oliver će biti tu, u nama, u valovima, u kamenu, u svakom dalmatinskom zvuku.
Dodaj komentar