radiobalkanfox
Pete Radovich jedan je od ljudi koji stoje iza najvećeg televizijskog spektakla na svijetu: Super Bowla. Dok više od 100 milijuna gledatelja prati utakmicu, Radovich iz produkcijskoga “kamiona” donosi odluke kojima se divi cijeli svijet. Već više od 20 godina proizvodi najgledanije sportske prijenose, uključujući Super Bowl, Olimpijske igre i NFL, a za svoj rad osvojio je i nekoliko Emmyja. Točnije, 45 u 18 različitih kategorija. Njegov posao nije glamurozan, kakvim se često zamišlja, nego ekstreman pritisak, tehnička preciznost i kreativnost u isto vrijeme, bez prava na pogrešku. Rođen je i odrastao u New Yorku, a s ponosom ističe podrijetlo – roditelje iz Dalmacije.
U intervjuu za 24sata Radovich otvoreno govori o tome kako stvarno izgleda produkcija Super Bowla, što se događa kad stvari krenu po zlu u prijenosu uživo, zašto je publika važnija od tehnologije i zašto, unatoč svemu, ni danas ne može vjerovati da mu je ovo postao posao.
Kad ljudi čuju ‘producent Super Bowla‘, možda misle da je to glamurozan posao. U stvarnosti je to vrlo naporan posao i posao pun pritiska jer moraš raditi dvije stvari u isto vrijeme. Prvo, moraš se pobrinuti da su pokrivene sve osnove. Kad radiš Super Bowl, sve što inače radiš ide puta sto u smislu tehničke pripreme – da je sve točno kako treba biti. Imaš više kamera, više snimača, više opreme, više svega, više vremena u programu. Dakle, s praktične strane, svega je puno više. Ali istovremeno moraš biti kreativan. Svi gledaju. Znaš da više od 100 milijuna ljudi u Americi gleda kako bi se zabavili. Tako da si pod pritiskom s obje strane – s jedne strane moraš biti siguran da je sve pokriveno, da pokrivaš najveći događaj u Americi, u američkoj televiziji – a s druge strane moraš paziti da radiš nešto što je na višoj razini zabave. Dakle, na jednoj razini je glamurozno, ali na drugoj je izuzetno zahtjevno.
Što se tiče toga koliko unaprijed idemo, mi imamo Super Bowl svake tri godine, tako da ga nemamo svake godine. Znamo nekoliko godina unaprijed da ćemo ga imati. Tako da već tad počinjemo razmišljati na široj slici, i to tri godine unaprijed. Ali zapravo, kad završi Super Bowl koji je godinu prije našeg – tad stvarno počinjemo. Drugim riječima, da imamo Super Bowl sljedeće godine, što nemamo, ali da imamo, ovog ponedjeljka ujutro bio bi naš prvi sastanak. U osnovi, sat kreće: 364 dana od sada naš je Super Bowl. Krenimo planirati.
Na tehničkoj strani imaš stotine ljudi koji su zaduženi da sve kamere, sve kabelske kamere, svi jibovi, svi snimači, sva rasvjeta, sve bude postavljeno i spremno. Na produkcijskoj strani bavimo se kreativom i uredničkim dijelom. Postoji petosatna – da, petosatna – studijska emisija prije utakmice, koju moramo ispuniti produkcijskim sadržajem. To je ogroman broj ljudi i sve se to penje prema direktorima koji su zaduženi za sve, a jedan od njih sam ja, pogotovo s kreativne strane. To je ogromna operacija za jednodnevni događaj. To je nešto potpuno drukčije od svega što radim u karijeri i od svega što sam ikad radio.
Zanimljivo kod Super Bowla je to što većina ljudi zna samo ono što se događa u tjednu Super Bowla, pogotovo kad je negdje poput Las Vegasa, kao što je bio zadnji put kod nas. Zabave su legendarne. Ali kad mi produciramo Super Bowl, ja nisam ni blizu ičega što bi nalikovalo na zabavu. Dani su dugi koliko god mogu biti. Iskreno, spavaš tek toliko da možeš funkcionirati. Svaki trenutak kad si budan – radiš. Ili si na pozivu, ili odgovaraš na mailove, ili si na sastanku, ili snimaš, ili montiraš. Ta dva tjedna prije Super Bowla, kad saznamo koje su dvije ekipe u finalu, imamo dva tjedna da se pripremimo s te dvije ekipe. I to je doslovno cijeli dan i cijelu noć. Iskreno, najbolji opis je: ako si budan, radiš. Spavaš tek toliko da možeš funkcionirati sljedeći dan. Ta dva tjedna su najintenzivniji u mojem životu.
S tehničke strane, ove brojke je teško povjerovati, ali su stvarne. Za ovu jednu utakmicu imamo najmanje 150 kamera koje se koriste tijekom utakmice. One su posvuda. Uz teren, na tribinama. Ako poznajete NFL, na golovima, onim velikim žutim stativama, imamo kamere. Ima kamera na terenu, kamera na sucima. Nekim kamerama upravljaju ljudi, ali mnogima ne. Puno njih su robotske kamere, kojima se upravlja joystickom iza kulisa. Imamo i dronove. U našem posljednjem Super Bowlu bilo je više od 1000 ljudi iz CBS-a koji su na neki način pokrivali utakmicu, bilo u produkciji ili tehničkom dijelu.
Prava produkcija Super Bowla, gledano iz perspektive balansa između utakmice i svega ostalog, jako je zanimljiva. Svaka utakmica ima producenta. Produciraš za sportsku publiku i moraš se pobrinuti da je sve pokriveno. Kad utakmica počne i kad je lopta u igri, sve je fokusirano na pokrivanje igre onako kako to inače radimo, bez kompromisa. Ali sve oko utakmice je drukčije. Znamo da imamo ogromnu publiku koja inače nikad ne bi gledala američki nogomet. Moramo pronaći balans, da ne vrijeđamo hardcore fanove koji su s nama cijele godine, ali istovremeno da bude dovoljno zabavno da se povremeni gledatelji, koji dolaze jednom godišnje, ne osjećaju ignorirano. To je daleko najteže. Ali Super Bowl je nešto potpuno drukčije od svega ostalog. U biti, to je nacionalni praznik. I čak i hardcore fanovi, koliko god im to nekad smetalo, razumiju da je ovo kulturni fenomen koji nadilazi samu utakmicu.
storyeditor/2026-02-08/PXL_250922_95834608.jpg |
Postoje dva poznata trenutka u povijesti Super Bowla koja nisu bila baš najbolja. Jedan je bio incident s garderobom Janet Jackson u Houstonu, a drugi u New Orleansu, kad su se ugasila svjetla usred Super Bowla, nestalo je struje i rasvjete tijekom utakmice. Obje utakmice bile su na CBS-u i, na našu sreću, ja sam bio iza kulisa na obje. Tako da smo doživjeli te noćne more. Nosiš se s tim. To je dio televizije uživo. Moraš biti spreman na sve. Kada danas gledamo unatrag, pitamo se jesmo li mogli nešto napraviti drukčije. Vjerojatno ne. Mislim da smo sve napravili najbolje što smo mogli. Ali kad radiš televiziju uživo, jednostavno moraš biti spreman.
Znaš da 100 milijuna ljudi gleda, više od 125 milijuna ljudi gleda, i ako pogriješiš, nema povratka. Ovo nije montirana emisija. Nema drugog pokušaja. Ovo je uživo. Svaka odluka koju doneseš vidi se u realnom vremenu pred 125 milijuna ljudi. Ali ne možeš razmišljati na taj način. Svi smo počeli radeći utakmice koje nitko nije gledao i moraš se tako i ponašati. Nije drukčije ni za sportaše, ako počneš razmišljati o pritisku i o tome koliko ljudi gleda, to ti uđe u glavu i utječe na tebe.
Najluđe je to da, kad sam u kamionu tijekom Super Bowla, iskreno imam osjećaj kao da nitko ne gleda. Ne znam točno objasniti, ali to je jako čudan osjećaj. Kao da si potpuno zaključan u ono što radiš. Ne razmišljaš o publici – samo radiš ono što inače radiš. Ne znam je li to zbog mojeg sportskog backgrounda, ali tako se nosim s tim. Televizija uživo – sranja se događaju. Nadaš se da se to neće dogoditi na tvojoj smjeni. A kad se dogodi, reagiraš.
Poluvrijeme je show, iznenađujuće, za nas nije previše zahtjevan jer ga radi vanjska produkcija. U osnovi, mi dođemo do poluvremena s utakmicom i to je jedino što ne produciramo. Liga to producira s vanjskom produkcijom, mi to predamo njima i oni preuzmu dalje. Naravno, uključeni smo u to tko će nastupati i u dio procesa donošenja odluka. Ali s produkcijske strane, to je zapravo lijep trenutak za nas da se resetiramo za drugo poluvrijeme. Nije više toliko zahtjevno kao što je nekad bilo. Ta tranzicija se dogodila ranije u mojoj karijeri, nakon incidenta s Janet Jackson u Houstonu, kad je poluvrijeme praktički prešlo pod kontrolu lige. To je bila dobra stvar za njih i dobra stvar za nas, olakšalo je sve.
Planiranje nepredviđenih situacija za Super Bowl nije ništa drukčije od onoga što inače radim. Radim s najboljim event planerima u Hrvatskoj, i rekao bih s dvojicom najboljih u Europi, Borisom Kovačekom i Tomom Ricovim, koji rade Weekend Media Festival. S njima surađujem i na Sunset Sports Festivalu. Iskreno, kad ih gledam kako planiraju Weekend Media Festival, to se zapravo ne razlikuje puno od onoga što mi radimo za Super Bowl, samo u puno većem opsegu. Kad planiraju Weekend Media Festival, planiraju najbolji mogući scenarij, ali stalno planiraju i što će se dogoditi ako stvari krenu po zlu.
I iskreno, isto je i sa Super Bowlom. Koliko god to zvučalo ludo, planiraš idealne scenarije, ali moraš biti spreman da će stvari krenuti po zlu, jer hoće, sto posto. Ne postoji šansa da sve ide točno po planu. Ako ne znaš reagirati kad nešto ne ide po planu, onda ne bi trebao raditi ovaj posao.
Ponosan sam na dio svog posla koji se odnosi na storytelling. Vjerojatno mi je to pomoglo u karijeri više nego išta drugo. Posebno u Americi, jako je teško ispričati priču koja dopre do šire publike jer je publika izrazito fragmentirana. Ako to usporedite s Hrvatskom, većina ljudi je odrasla na sličan način, slušali su istu glazbu, jeli istu hranu, prolazili kroz iste običaje, kulturu, crkvu. U Americi je sve drukčije, od vrata do vrata, od kvarta do kvarta. Svaka religija na svijetu, svaka nacionalnost, svaka rasa, svaka kultura, sve je ovdje.
Kao producentu, to je najzahtjevnije mjesto na svijetu za proizvodnju sadržaja i pričanje priča. I mislim da me odrastanje u New Yorku, u raznolikim kvartovima, učinilo svjesnijim različitih kultura i ljudi. Kad je riječ o storytellingu, bilo da je dokumentarac ili otvaranje Super Bowla, nikad ne razmišljam o tome što bismo ja i moji prijatelji htjeli gledati. Razmišljam o tome što moji prijatelji žele gledati, a onda se pitam: hoće li to funkcionirati za ljude u sljedećoj ulici, u sljedećem kvartu, u sljedećoj državi, za starije od mene, za mlađe od mene.
Mislim da puno ljudi na pozicijama odlučivanja, pogotovo u Hrvatskoj, donosi odluke na temelju onoga što se sviđa njima i njihovim prijateljima. A oni i njihovi prijatelji nisu cijela Hrvatska. Razumijevanje publike jedna je od najvećih prednosti koje sam imao u karijeri i jedan od glavnih razloga za uspjeh koji sam imao, uključujući Emmyje i sve ostalo.
Kad utakmica završi, postoje različiti načini da se ocijeni uspjeh. Jedan je, naravno, koliko je ljudi gledalo, ali to često ovisi o tome koliko je utakmica bila dobra. Bili smo u Las Vegasu prije dvije godine i utakmica je otišla u produžetke prvi put u povijesti Super Bowla. Bila je to sjajna utakmica i znali smo da će brojke biti dobre. Na kraju je to bio najgledaniji televizijski program u povijesti zemlje. Biti producent najgledanijeg televizijskog programa u povijesti Amerike – to je prilično posebno. A onda smo za taj prijenos osvojili i Emmy. Tako da imati Emmy za najgledaniju emisiju u povijesti američke televizije, to je stvarno posebno.
Čak sam obećao, postoji Hrvatska kuća sporta u Zagrebu, u Ilici, dobio sam privatni obilazak dok je bila u izgradnji i obećao sam da ću jednog dana, ako budu htjeli, donirati taj Emmy muzeju. To mi je bilo jako posebno. Ali osim toga, ja sam sam sebi najstroži kritičar. Znam kad sam napravio nešto na što sam ponosan i znam kad sam mogao napraviti bolje. I 99 od 100 puta osjećam da je moglo biti bolje.
Zato sam rijetko sto posto zadovoljan, čak i kad postoji reakcija publike, društvene mreže i sve to. Uvijek gledam unatrag i mislim: ovo je moglo biti bolje, kako to napraviti bolje sljedeći put. Ne volim previše živjeti u prošlosti. Idem dalje na sljedeću stvar. To je vjerojatno pomalo mučan način života. Možda bih trebao ići na terapiju zbog toga.
Mislim da ljudi ne razumiju koliko Super Bowl zapravo nije samo utakmica. Ne shvaćaju koliko je važan sav sadržaj oko igre. Ove brojke su fascinantne. Na programu smo gotovo devet sati na Super Bowl nedjelju. Od tih devet sati, koliko god to zvučalo ludo, lopta je u igri u prosjeku oko 15 minuta. Sat na utakmici traje 60 minuta, ali između akcija ima jako puno vremena kad se ništa stvarno ne događa. Kad se zbroji vrijeme od snapa do obaranja igrača, to je oko 15 minuta. Devet sati programa za 15 minuta igre.
To vam govori koliko je sve oko utakmice jednako važno kao i sama utakmica. Igra je sjajna, ima strategiju, ljudi je vole s razlogom, ali Super Bowl je zbog toga najposebniji sportski događaj. Kad stvarno pogledate brojke, gotovo da nema smisla.
Mogu vam reći da, u godinama kad nemam Super Bowl, kad nisam dio produkcije, jedva čekam utakmicu, kao da igram u njoj. To je zabavno. Okupiš se s obitelji i prijateljima. To je cijeli dan druženja, pića, hrane, gledanja, komentiranja reklama, halftimea, utakmice.
Kad se osvrnem na svoju karijeru, kad sam prvi put ušao u posao kao pripravnik, prvi događaji na kojima sam radio bili su tenis, Olimpijske igre i NFL. Kad uđeš u taj svijet, nikad ne razmišljaš da ćeš jednog dana donositi odluke koje će gledati stotine milijuna ljudi. Za mene osobno, rad danas, čak i u Hrvatskoj, nešto je što nikad nisam mogao zamisliti. Bio sam sportski fan cijeli život, bavio sam se sportom cijeli život.
Moći povezati karijeru u Americi s Hrvatskom, raditi sa SofaScoreom, tvrtkom sa sjedištem u Hrvatskoj, globalno poznatom sportskom platformom, i iskoristiti sve što sam naučio u Sjedinjenim Državama, a danas to primjenjivati radeći s hrvatskom kompanijom u sportskom svijetu, za mene je potpuno nestvarno. Iskreno, to je velik dio moje priče, o kojem se do sada gotovo ništa nije znalo i ovo je vjerojatno prvi put da o tome javno govorim. Kad su mi se Zlatko Hrkać i Ivan Bešlić prvi put javili, bio je to još jedan od onih trenutaka koje jednostavno ne možeš isplanirati. Hrvatska kompanija, nastala u Hrvatskoj, javlja se meni u Americi – i mogućnost da zajedno radimo i stvaramo nešto novo.
Nagrade, putovanja, emisije Lige prvaka, Super Bowl, sve što sam doživio u posljednjih 20, 25 i više godina bilo je nevjerojatno. Mogao bih reći da je to ostvarenje sna, ali iskreno, da me netko prije 25 godina pitao koji bi bio moj idealni scenarij, nema šanse da bih mogao zamisliti ovakav put.
Dodaj komentar