radiobalkanfox
Film Mela Gibsona “Pasija” iz 2004. godine ostaje jedan od najkontroverznijih, ali i financijski najuspješnijih filmova s vjerskom tematikom svih vremena. Njegov sirov i brutalan prikaz posljednjih dvanaest sati Isusova života podijelio je kritiku i publiku, no malo tko je na njega ostao ravnodušan. Ipak, usred grafičkog nasilja koje dominira filmom, jedna nadrealna i tiha scena urezala se u kolektivno pamćenje gledatelja dublje od bilo koje druge – ona u kojoj Sotona tijekom bičevanja drži grotesknu bebu. Dvadeset godina kasnije, ta slika i dalje proganja, potiče rasprave i služi kao materijal za internetske memeove i analize.
Parodija na Madonu s djetetom
Scena se odigrava tijekom jedne od najmučnijih sekvenci u filmu, bičevanja Isusa u dvorištu. Dok rimski vojnici nemilosrdno trgaju meso s Isusovih leđa, kamera se fokusira na Sotonu, prikazanog kao blijedi, androgini lik kojeg je utjelovila talijanska glumica Rosalinda Celentano. Sotona polako prolazi kroz promatrače, a u naručju drži biće zamotano u tkaninu. Na prvi pogled izgleda kao dijete, no kada okrene lice prema kameri, gledatelji ugledaju lice sredovječnog muškarca s podrugljivim, zlokobnim osmijehom. To “dijete”, koje zapravo glumi odrasli glumac patuljastog rasta Davide Marotta, postalo je simbolom duboke i uznemirujuće zloće koja nadilazi fizičku patnju.
Ova scena, koje nema ni u jednom evanđelju, Gibsonova je umjetnička interpretacija, inspirirana vizijama katoličke mističarke Ane Katarine Emerih. Njezin cilj nije bio povijesna točnost, već duboka teološka i psihološka poruka. Sotona, u ulozi izopačene majke, prikazuje svoju verziju “djeteta”, stvarajući tako morbidnu parodiju na prikaze Djevice Marije s malim Isusom, poznate kao “Madona s djetetom”. To je izravno ruganje Isusu u trenutku njegove najveće fizičke boli.
Što je rekao redatelj
Suočen s bezbrojnim upitima gledatelja koji su tražili objašnjenje, Mel Gibson je u nekoliko navrata detaljno progovorio o simbolici ove kratke, ali moćne scene. Njegova namjera bila je prikazati samu suštinu zla kao perverziju i izobličenje onoga što je dobro, čisto i sveto. U intervjuu za Christianity Today, Gibson je objasnio svoju viziju Sotone i demonskog djeteta.
​- Opet, to je zlo koje izopačuje ono što je dobro. Što je nježnije i ljepše od majke i djeteta? Sotona to uzima i samo malo iskrivi. Umjesto normalne majke i djeteta, imate androgini lik koji drži ‘bebu’ od 40 godina s dlakama na leđima. Čudno je, šokantno je, gotovo previše – baš kao što je okretanje Isusa da ga nastave bičevati po prsima šokantno i gotovo previše, što je točno trenutak u kojem se događa ova pojava Vraga i djeteta – rekao je.
Gibson je također objasnio zašto je Sotonu prikazao kao androgino, gotovo lijepo biće, a ne kao čudovište s rogovima. Smatrao je da se zlo rijetko predstavlja u svom očitom, monstruoznom obliku. Umjesto toga, ono je zavodljivo, privlačno i na prvi pogled gotovo normalno, ali s nečim suptilno pogrešnim što izaziva duboku nelagodu.
Noćne more i ‘uncanny valley’ efekt
Reakcije publike potvrdile su da je Gibson postigao svoj cilj. Za mnoge gledatelje, posebno one koji su film gledali u mlađoj dobi, scena s bebom bila je strašnija od eksplicitnog nasilja. Na društvenim mrežama poput Reddita i X-a i danas se mogu pronaći svjedočanstva ljudi kojima je upravo taj prizor izazvao noćne more i ostavio trajan osjećaj jeze.
Psihološki, učinak se može pripisati fenomenu poznatom kao “uncanny valley” (dolina čudnog), koji opisuje osjećaj odbojnosti i nelagode kada se susretnemo s nečim što izgleda gotovo ljudski, ali ne u potpunosti. Demonska beba savršen je primjer: ima oblik djeteta, ali lice, pogled i kretnje odrasle, zlonamjerne osobe. Taj nesklad stvara dublji, psihološki horor od prikaza fizičke brutalnosti. Dok su kritičari raspravljali o teološkim implikacijama – predstavlja li beba Antikrista, simbol ljudskog grijeha ili Sotoninu poruku Isusu da ga je Otac napustio – publika je reagirala na visceralnoj razini, prepoznavši u toj sceni univerzalni strah od izopačene nevinosti.
Dodaj komentar