U okviru programa Fest intro u Sava centru biće prikazan i nagrađivani film “Sentimentalna vrednost” (25. februara u 20.30) Joakima Trira sa devet nominacija za Oskara, osam BAFTA nominacija, dobitnik Gran prija festivala u Kanu, šest nagrada Evropske filmske akademije… Reditelj i scenarista Joakim Trir predstavlja porodičnu dramu o dve sestre povezane neraskidivom bliskošću i njihovom ocu koji iznenada ponovo postaje deo njihovog života, što otvara prostor za oproštaj i pomirenje.
Foto: CLEMENS BILAN/EPA
O čemu ste želeli da govorite kad ste snimali film “Sentimentalna vrednost”?
– Počelo je sa pričom o dve sestre, lošoj komunikaciji u porodici, vezama između braće i sestara. A onda se iznenada odsutni otac pojavio u sobi za scenario. I mi smo pomislili, “bože, možemo da uradimo polifonijsku priču, nekoliko likova, i da vidimo šta će biti”. Da otkrijemo šta je to što nam otežava da vidimo jedni druge u porodici. A onda bi odjednom otac mogao da bude filmski reditelj. I mogli bismo da radimo na toj ideji. Takođe, uz to, želeli smo da pričamo o deci koja plešu i pevaju. Većina ljudi prestane da to radi kad odraste. Neki ljudi nastavljaju. Kako je moguće da je ovaj patrijarh nekako zaključan u svoj osećaj moći i odsustva i ne zna kako da se pomiri s ćerkama, a da bude tako nežna osoba u svojim filmovima, to je ta čudna mešavina biti s decom i ne biti s njima. Morate biti tu za svoju decu. Prisustvo u porodici je apsolutno. I kao reditelj, znam da morate biti prisutni. A onda, kad snimate, toliko je sve važno, svaki trenutak, mogućnosti glumaca, gluma, i ovaj stariji reditelj koji je odličan u jednoj stvari, a ne i u drugoj. Toliko tema zapravo pokušavamo da obuhvatimo ovom pričom.
Scene iz filma “Sentimentalna vrednost”
Smeštajući radnju u svet filma i pozornice, veoma je jasno da reditelji i glumci često izražavaju svoje emocije kroz svoj rad kad to ne mogu u stvarnom životu. Da li ste želeli da istražite sve to?
– Ne baš sasvim. Mislim da je to upravo dobra poenta. Pošto su likovi glumci i filmski stvaraoci, film nije sam po sebi o tome ni samo o tome. Ali mi daje način da skinem slojeve priče, jer vidite različite načine komunikacije da biste zaista govorili o tome kako se prenose dalje odnosi roditelja i dece. Toliko ima stvari koje su neizgovorene.
Možete li reći nešto i o kući? Jer kuća je na neki način lik u ovoj priči. I verujem da ste snimali i u kući.
– Da, svakako jesmo. Mislili smo da je početak ovakvog filma najbolji s dečjom perspektivom o kući. Svi imamo neki osećaj porodičnog doma, ali znamo da neke od tih soba obuhvataju slojeve i slojeve sećanja. Znate, tu su ulazak u kuću tokom zime, tokom leta, srećni dani, tužni dani, sva ta drama. A onda smo dobili ovu ideju, šta ako bi kuća mogla da nas vidi. Koja je priča o kući kao temi. I kroz to smo mogli da nagovestimo širi obim ljudskog života.
Foto: Harald Krichel/Harald Krichel
Da li je bilo neizbežno da se Renata Reinsve vrati u vaš film, s obzirom na vašu prethodnu odličnu saradnju?
– Da, pravo je zadovoljstvo raditi s Renateom. Imala je malu ulogu u “Oslu 31. avgusta”. Ovo je radosna saradnja za oboje, verujem. Pošto je to bilo zaista sjajno, napisao sam još jednu ulogu za Renatu. Sedeli smo zajedno Eskild Fuhtenaj, moj koscenarista, i ja, i počeli smo s likom Nore. Ta osoba koja je suprotstavljena Julijanu, najgoroj osobi na svetu, sada je odrasla osoba sa uspešnom glumačkom karijerom, ali u suštini ima veliki osećaj usamljenosti i nepovezanosti. Dakle, zanimalo nas je kako to pretvoriti u porodičnu priču. A onda, pored toga, zaista sam pisao i za Stelana Skarsgarda, jer sam znao da je Gustav Borg pomalo neozbiljan. Znate, on se kliza na kori od banane. Smešan, harizmatičan, ali pomalo lukav, odsutan otac na početku, možda prilično narcisoidan. Ali zapravo sa Stelanom Skarsgardom, koji je prilično drugačiji kao osoba, mogli smo dati toplinu i više trodimenzionalnosti Gustavu i da vidimo to putovanje, otkrovenje za njega o tome kako je on zapravo u srži takođe povređeno dete.
Skarsgard je rekao da je čekao vaš poziv.
– Stvarno je to rekao? Pa onda sam oduševljen što je pristao.
Foto: VICTOR BOYKO / POOL/GETTY IMAGES POOL
U filmu je veoma zanimljiv odnos oca i ćerke u smislu Nore i Gustava, koji se zaista sukobljavaju, ali su toliko slični. Možda možete da objasnite celu tu ideju.
– To je dobra poenta. Mislim da je u srži ta tužna emotivna priča između oca i ćerke, na način na koji gotovo da nisu u stanju ni da razgovaraju a da se ne posvađaju zbog prošlosti, zbog stvari koje su neizrečene. I mislim da sam zapravo malo ukrao iz strukture ekscentričnih komedija. Nekako razumete ko bi zaista trebalo da se poveže. A onda je tu američka glumica u ovom slučaju, koja ulazi i preuzima ulogu u njegovom filmu koju njegova ćerka ne želi. Ali struktura je tu da otkrije ljudsko iskustvo. Nije tu zbog same radnje, ali mislim da je to važan aspekt ovog filma.
Zaista ne bi trebalo da izostavimo ni lik Rejčel Kemp, koju je El Fening sjajno odigrala.
– Mislim da je bilo zaista sjajno što je El Fening igrala Rejčel, jer El ima taj ekstremni raspon. Ona je tako glamurozna. Ona je zvezda sa jedne strane, ali je takođe i zaista iskrena, topla glumica koja može emocionalno da istražuje. Što se mene tiče, imam sreće, i takođe sam zahtevao da, ako ljudi žele da rade sa mnom, zaista dobijemo malo vremena zajedno za probe. I svi smo to radili. I kroz to, mogli smo da pokušamo da pronađemo nijanse i u Rejčel Kemp, Elinom liku, i kako ona zapravo radi nešto veoma sofisticirano gde igra nekoga ko glumi, a onda vidite istinsku pozadinu toga. Bilo je pravo zadovoljstvo raditi s njom.
Bonus video: Eva Ras o Oskarima




Dodaj komentar