Redateljica ‘Glavonje’: Film je naša oda prijateljstvu i ekipi

Čudesnu dječju filmsku avanturu u prvom vikendu prikazivanja pogledalo je čak 12.844 gledatelja diljem zemlje. Riječ je o filmu “Glavonja”, koji je time postao četvrto najbolje kino otvaranje hrvatskog dječjeg dugometražnog igranog filma ikada. “Glavonja” je priča o desetogodišnjoj Alisi i njezinu starijem bratu Milanu, koji svijet doživljava drukčije od ostalih.

U društvu trojice dječaka detektiva kreću u potragu za tajanstveno nestalim roditeljima te upadaju u nadrealnu pustolovinu u kojoj će se zbližiti i postati nerazdvojna dječja družina. Upravo Milanova jedinstvena perspektiva postaje neočekivani ključ razotkrivanja misterija. Talentiranu skupinu iznimno mladih glumaca predvode Marta Mihanović u ulozi Alise, Maks Kleončić u ulozi Milana te Mark Spiridonović, Martin Pišlar i Andrija Lamot u ulogama malih detektiva.

Uloge odraslih likova tumače slovenski glumci Ajda Smrekar i Matej Puc, hrvatski glumci Judita Franković Brdar, Borko Perić, Snježana Sinovčić, Dražen Čuček, Slavko Sobin i Željko Duvnjak te slovački glumci Csongor Cassai i Gabriela Dzuríková. Redateljica je Marina Andree Škop, s kojom smo razgovarali o uspjehu filma, snimanju, izazovima…

Nit vodilja nam je bila da ‘Glavonja’ prije svega bude prava kino-avantura za djecu, napeta, smiješna i vizualno razigrana, ali da u toj zabavi ostane emotivno istinit. Od početka smo htjele napraviti priču u kojoj djeca upadaju sama u avanturu, preuzimaju inicijativu i rješavaju misterij pametnije od odraslih.

Ujedno mi je bilo važno da film podsjeti na nešto što nam danas sve više nedostaje: da djeca budu zajedno, da se druže i da se povezuju uživo. Živimo u vremenu ekrana i izolacije, a ‘Glavonja’ je i mala oda prijateljstvu i ekipi, poticaj da se djeca odvoje od svojih uređaja, izađu van i dožive svijet jedni s drugima.

Koliko smo u tome uspjeli, na kraju će reći vrijeme.

Ali za sada smo stvarno zadovoljni i gledanošću u kinima i, još više, reakcijama djece i roditelja nakon projekcija. Trenutno smo na turneji s filmom i često nam se događa da nakon projekcije mala publika doslovno opsjedne naše mlade glumce tražeći autograme. Taj trenutak mi je najbolji pokazatelj da su se s likovima povezali, da su film doživjeli kao svoju avanturu i da je priča “sjela” baš onako kako smo željele.

Najteže je bilo držati sve te elemente u istoj ravnoteži i da film ostane lagan za gledati. Glavonja spaja dječju detektivsku avanturu, komediju, emotivno osjetljive obiteljske odnose i pritom još ima vrlo stiliziran vizualni svijet s animacijom i VFX-om. Svaki od tih slojeva sam za sebe je zahtjevan, a mi smo ih morale složiti tako da djeci sve bude jasno, pitko i uzbudljivo.

Dodatno, rad s djecom je prekrasan, ali traži veliku preciznost u organizaciji: tempo na setu, koncentracija, energija, kontinuitet emocije kroz više dana snimanja. Kad na to dodaš međunarodnu koprodukciju i sve logističke sitnice koje s tim dolaze, to je bio najveći izazov, ali i dio zbog kojeg je film danas to što jest.

Casting djece je drugačiji svijet od castinga odraslih. Djecu prvo biramo prema tipologiji, tražimo dijete koje prirodno nosi energiju, izgled i unutarnji ritam lika, prije nego uopće dođemo do glume u klasičnom smislu. Tek nakon toga gledamo ono najvažnije za rad na setu: čuju li uputu i jesu li u stanju napraviti korekcije koje ih tražim, odnosno mogu li prilagoditi reakciju bez da izgube prirodnost.

Odrasli glumci već imaju alat, kontrolu i iskustvo, mogu ponoviti emociju, precizno oblikovati scenu i tehnički isporučiti ono što tražiš. Kod djece je ključ stvoriti situaciju u kojoj se osjećaju sigurno i opušteno. Zato na dječjim audicijama često radimo kroz igru, improvizaciju i kratke zadatke, a ne samo kroz odigravanje scena. Promatramo kako dijete sluša partnera, kako reagira, ima li prirodnu znatiželju i humor, i može li zadržati fokus bez forsiranja. Također nam je važno kako se djeca međusobno slažu, jer Glavonja je film ekipe, pa je bitna i međusobna kemija.

Djeca su se jako zbližila, i to mi je jedna od najdražih stvari na ovom filmu. Budući da je Glavonja priča o ekipi, bilo nam je važno da se taj osjećaj zajedništva ne glumi, nego da se stvarno dogodi. Zato smo ih i prije snimanja dosta povezivali kroz probe i zajednički rad, a na setu se to samo pojačalo, s vremenom su počeli funkcionirati kao prava mala družina. Anegdota ima puno, ali meni su najdraži oni trenuci kad vidiš da film živi i izvan kadra: kad se između scena sami nastave igrati ili kad si pomažu s tekstom. I danas mi je predivno vidjeti koliko zajednički uživaju na turneji i koliko su se povezali s publikom.

Iskreno, uvijek se nadaš najboljem, ali ne možeš to unaprijed uzeti zdravo za gotovo. Ono što smo očekivale je da će film kliknuti s djecom jer je građen kao prava avantura: djeca su u centru, oni vode priču, a uz to je vizualno razigran i brz. Ovako snažan odaziv, gledanost i energija nakon projekcija, ipak nas je ugodno iznenadio. Najveći kompliment su mi reakcije kad nakon filma klinci ostanu uzbuđeni, komentiraju, postavljaju pitanja i žele razgovarati s našim mladim glumcima. Tad znaš da je film stvarno pronašao svoju publiku.