Vedrana Rudan
Pogledaj galeriju
– Sigurna sam da svi vi zdravi nimalo ne zavidite nama na onkologiji, koji ovde živimo, iako o našem životu ne znate ništa. Običan je to život. Uveče zaspiš i često si debelo siguran da idući dan dočekati nećeš. Pa se zlobno tešiš, možda neće ni zdravi.
– Bura duva, čupa drveće iz zemlje, što ako zdravome odvali glavu? Ma za******m se. Nije zloba ono što nas drži u životu. Mi, za razliku od vas koji i ne znate gde je riječka onkologija, poznajemo sestru Ingrid. Da smo zdravi, ne bismo znali što su toplina, čovečnost, osmeh žene koja deli tvoju sudbinu, ali govori o drugim stvarima.
– O psićima, unucima, kćeri, lepoti života, šetnjama po Krimeji i pušenju na balkonu noći o ponoći, kad misli da je samo mesec gleda. Ingrid, i bolesne smo i očajne i nesretne i sretne jer te imamo. Što bismo mi bez tebe? Srećan rođendan – napisala je ona ženi koja se svakodnevno brine o njoj.

ST/Nemanja Pančić
Vedrana Rudan
Književnica je i ranije otvoreno govorila o teškim fazama bolesti. Nedavno je priznala da su joj “kosti osute metastazama” i da je svaka od njih u njoj “vrištala na svoj način”. U prethodnim kolumnama često je isticala značaj medicinskih sestara, koje po njenim rečima brišu granice očaja i predstavljaju jedinu istinsku podršku obolelima.
Iako dostojanstveno podnosi teret dijagnoze i iscrpljujuće terapije, priznala je da prvi put u životu oseća dubok strah – ne od smrti same, već od mogućnosti da ode u teškim bolovima. Uz pomoć empatičnih medicinskih radnica koje bdiju nad pacijentima i, kako kaže, gase “plamen koji ždere dušu i telo”, nastavlja svoju tešku i neizvesnu borbu.
BONUS VIDEO










Komentari (0)