Zvijezda zagrebačkog HNK Sofija Petrović: ‘Nakon opere kao da sam odigrala utakmicu’

Mezzosopranistica Sofija Petrović, solistica Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, publiku je u zadnjih nekoliko tjedana posebno osvojila zapaženim nastupima u operama “Aida” i “Judita”, gdje je spojila vokalnu sigurnost, scensku prisutnost i snažan emocionalni raspon.

Rođena u Beogradu u Srbiji, mezzosopranistica Sofija Petrović diplomirala je na Fakultetu glazbene umjetnosti u svom rodnom gradu 2014. i stekla titulu prvostupnika u klasi ruske sopranistice Ljudmile Gross. Godine 2012. osvojila je veliku nagradu (Grand Prix) na najpoznatijem državnom natjecanju u Srbiji, a iste godine bila je najmlađa finalistica Međunarodnog natjecanja Ferruccio Tagliavini u Austriji… Uslijedile su još brojne nagrade i priznanja, pa onda i dolazak u zagrebački HNK.

Njezina interpretacija donosi kombinaciju klasične discipline i suvremenog senzibiliteta, a iza svake uloge stoji intenzivan rad, ali i osobna priča o predanosti, sumnjama i umjetničkom rastu. U razgovoru otkriva kako izgleda život operne solistice izvan reflektora, što ju pokreće i gdje pronalazi ravnotežu, ali i kako vidi poziciju zagrebačke Opere u širem europskom kontekstu.

Da, tek sada pomalo osjećam umor od prethodnih tjedana intenzivnog rada. Ali ove nas sezone čeka još mnogo toga, pa nastojim puniti baterije kad god sam u prilici. Amneris u ‘Aidi’ i ‘Judita’ vrlo su različite uloge, ali istodobno i jako slične. Ono što je meni bio najveći izazov sada kada sam ih interpretirala paralelno jest to što su vokalno napisane na različit način, s različitim fraziranjem, intenzitetom u srednjem i donjem registru, a i razlika u jezicima, talijanskom i arhaičnom hrvatskom, utječe na naš instrument i osjećaj u formiranju tona. Ponekad imate dojam kao da imate dva različita glasa.

Međutim, ono što ove uloge povezuje svakako je velika vokalna intenzivnost i široka paleta emocija, od osjetljive, emotivne i pune vjere do agresivne, snažne, samouvjerene i proračunate heroine. Amneris priziva egipatske bogove, a ‘Judita’ našeg Boga, obje komuniciraju s višom silom i možda upravo odatle crpe tu veliku snagu.

Mnogo sam zajedničkog pronašla između sebe i tih likova. U ‘Juditi’ često poželim i zaplakati na sceni, dok Amneris iz mene izvlači neku veliku unutarnju snagu. Glumački moment ima veliku ulogu u mom nastupu i uvijek se emotivno maksimalno ulažem, tako da to ponekad nesvjesno utječe i na moju osobnost u privatnom životu, kao da se iznutra pretvorim u drugu osobu čim uđem u kazalište, još i prije početka predstave te večeri.

Mislim da dok zaista ne uđete u proces izvođenja dugih i zahtjevnih uloga svakih nekoliko dana, ne možete znati kako će to utjecati na vas. Nakon nastupa može se dogoditi da mi je glas u odličnom stanju, ali da su tijelo i duša potpuno iscrpljeni sljedeća dva dana, kao da sam odigrala važnu utakmicu. Potrebna je kratka pauza između predstava, nekoliko dana, kako biste se regenerirali fizički, mentalno i emocionalno. Ovo je profesija koja uzima sve od vas. Ili se možda mi ponekad previše dajemo, kako pronaći mjeru i je li to uopće moguće, veliko je pitanje koje mi se često nameće. Definitivno se trudim da nakon izlaska iz kazališta više ne razmišljam o poslu i da se okrenem drugim interesima i aktivnostima kroz koje obnavljam energiju. Umjetnik mora živjeti i proživljavati život i izvan scene kako bi imao što iskreno dati svojoj publici.

Voljela bih kada bismo publici na neki način mogli objasniti i pokazati koliki rad i koliko usklađivanja stoji iza svake predstave. Koliko tu ima dana pripreme, rada, posvećenosti, učenja, razmjene ideja, kreativnosti, umora, a ponekad i svađa i suza. U cijeli proces uključen je velik broj ljudi, ne samo nas vokalnih solista, nego i glazbenika, baleta, glumaca, kostimografa, redatelja, dirigenta, scenografa, tehničkog osoblja, ljudi koji fizički grade scenografiju itd. Definitivno, ono što ponekad najviše umara jest rad s ljudima, pogotovo kada često mijenjate kazališta diljem svijeta. S godinama se čovjek nekako prilagodi i nauči funkcionirati u tako velikom kolektivu.

Kada bih nekoga sada prvi put pozvala u operu, to bi svakako bila neka predstava poput ‘Judite’, ne preduga vremenski, ali intenzivna i vokalno i glazbeno. Ne možete izaći ravnodušni. Također, inicijativa opere u suradnji s BSH eventima i prekrasnom produkcijom ‘Aide’ bila je vrlo pametan potez kako privući mladu publiku u kazalište.

Da, itekako se govori o napretku HNK. Ja sam ovdje kao solistica tek dvije godine pa ne mogu uspoređivati s ranijim razdobljima jer jednostavno nisam bila prisutna, ali prema onome što vidim, polako, ali sigurno približavamo se razini velikih europskih kazališta. Dolazak šefa dirigenta Pier Giorgia Morandija svakako je utjecao na reputaciju. Produkcije su sve bolje, a i solisti kuće pjevaju na vrlo visokoj razini. Možemo biti ponosni. Za mene je Zagreb kao drugi dom, ali s jednakim žarom i intenzitetom debitiram u novim ulogama i ovdje i na gostovanjima u drugim kazalištima diljem Europe. S upravom razgovaramo o mojoj budućnosti ovdje i sve uloge s kojima sam debitirala u HNK bile su savršene za moj glas i moju umjetničku osobnost.

Mislim da je marketinški vrlo važno pozivati međunarodno priznate umjetnike, pjevače, redatelje i dirigente, da gostuju u našem kazalištu. Na taj način HNK još snažnije ulazi na svjetsku mapu. Također smatram da su i naši, i stariji i mlađi solisti, izvrsni te sve više prepoznati u inozemstvu, što je iznimno važno za HNK. I našim angažmanima u velikim europskim kazalištima možemo pridonijeti razvoju i reputaciji opere u Zagrebu te privući stranu publiku. Ono što, po mom mišljenju, trenutačno nedostaje HNK-u jest više mjesta u gledalištu, sve je uvijek rasprodano! To je velik pokazatelj da se kazalište razvija u dobrom smjeru.

Kao što sam već spominjala u ranijim intervjuima, nisam zamišljala da ću biti dio ansambla jedne operne kuće. Volim promjene u radnom okruženju i putovanja. Međutim, moje prvo gostovanje ovdje 2023. godine bilo je iznimno ugodno i od početka sam se osjećala kao kod kuće, možda je to i bio razlog zašto sam prihvatila postati solistica HNK-a i dio tog tima.

To je sigurno mjesto na kojem mogu razvijati uloge i potom s njima odlaziti dalje u svijet, spremnija. Moj angažman ovdje zasad ne ograničava razvoj moje međunarodne karijere, svim solistima koji pjevaju u inozemstvu izlazi se u susret kada imaju važne angažmane u drugim opernim kućama, što je za nas iznimno važno.

Održavati glas u vrhunskoj formi nije lako, osobito ako često pjevate glavne i zahtjevne uloge. Mi smo na neki način sportaši. Bilo bi pogrešno reći da ova karijera ne zahtijeva žrtvu. Svaki pjevač mora pronaći svoju rutinu, od količine sna, prehrane, dodataka prehrani, fizičke aktivnosti do vokalnih vježbi. Nekome smeta govoriti prije nastupa, nekome ne, sve je individualno. Netko pije gazirana pića, puši, pije kavu i alkohol, a netko ne.

Ali opet, sve ovisi o ulogama koje pjevate, fazi karijere u kojoj se nalazite i broju angažmana tijekom godine. Sve to nosi velik stres i odgovornost prema sebi i prema publici, pa da biste trajali godinama, morate puno raditi na sebi. Ključno je, po mom mišljenju, pronaći ravnotežu i stil života koji vam odgovara.

Kao što sam već spomenula, najteži dio ovog posla jest održavanje discipline i ravnoteže unatoč stalnim putovanjima, i rad s ljudima. Često prelazite iz jedne zemlje u drugu, mijenjate jezik, mentalitet okoline, način rada i funkcioniranja unutar institucije u kojoj nastupate, i morate biti iznimno prilagodljivi. Uvijek vas nešto može iznenaditi, pa se morate truditi ostati tolerantni.

Volim kada je sve organizacijski posloženo ondje gdje radim i kada vidim kolege koji s istom strašću kao i ja pristupaju svojim ulogama i doista ih proživljavaju. Sigurno me čeka još mnogo godina rada i iskustva – pa ćemo vidjeti kakvih će još iznenađenja biti.