Kako je Robert Redford aferu Watergate pretvorio u filmski klasik

Hollywood, politika i novinarska drama, sve to se spojilo 7. travnja 1976. kada je premijerno prikazan film “Svi predsjednikovi ljudi”, koji se danas smatra jednim od najutjecajnijih filmova o istraživačkom novinarstvu. Iza kulisa čitave priče krije se jednako uzbudljiva drama kao i ona na velikom platnu. Sve je počelo s Robertom Redfordom, koji je još 1972. bio opsjednut člancima o aferi Watergate. Dok je Amerika brujala o političkom skandalu koji će srušiti predsjednika Richarda Nixona, Redford je već vidio filmski hit. Iste godine upoznao je novinara Boba Woodwarda, a dvije godine kasnije povukao je potez koji će ući povijest filma. Za 450.000 dolara kupio je prava na knjigu koju su napisali Woodward i Carl Bernstein, novinari koji su i otkrili čitavu aferu.

– Odmah sam primijetio kako su ta dva muškarca potpuno različita. Različite religije, različite politike, sve kod njih je bilo drukčije. Morali su raditi zajedno, a nisu se baš voljeli. Pomislio sam kako bi iz svega mogao proizaći sjajan film – rekao je Redford godinama kasnije za Washington Post. Kad je prvi put razgovarao s Woodwardom o potencijalnom filmu, malo je reći da je novinar bio iznenađen.

– Carl i ja smo bili usred priče koju smo istraživali i film o odnosu koji sam imao s njim činio mi se nemogućim. Ništa nije imalo smisla. Ipak, Redford je nastavio inzistirati na tome – prisjetio se Woodward u razgovoru za The Guardian.

Redford je pisanje scenarija povjerio Williamu Goldmanu 1974. godine, a ondašnji urednik Washington Posta, Ben Bradlee, tad je shvatio da će film krenuti u produkciju sviđalo se to njemu ili ne. Umjesto otpora, odlučio se uključiti kako bi čitava priča bila vjerodostojnija. No nije sve teklo kao po loju. Goldman je surađivao s Woodwardom, ali Bernstein mu nije bio od prevelike pomoći. Nakon što je Redford rekao kako nije zadovoljan scenarijem, Bernstein i njegova tadašnja djevojka Nora Ephron napravili su vlastitu verziju scenarija koja je djelomično iskorištena, no scenarist se naljutio što su mu toliko ušli u sav posao. Robert Redford je nakon nekoliko preinaka ipak prihvatio njegov scenarij te je počeo s produkcijom filma “teškog” pet milijuna dolara. Britanac John Schlesinger odbio je ponudu da režira film jer je smatrao da priču o aferi Watergate treba ispričati Amerikanac. Alan J. Pakula ušao je u igru kao redatelj te je danima i noćima radio s Redfordom na priči koju je publika imala priliku vidjeti na velikom platnu.

– Pakula i Redford su doputovali u Washington, odsjeli su u hotelu preko puta redakcije te su čitavo vrijeme dolazili k nama i ispitivali nas razne detalje o poslu. Bili smo iskreni s njima jer smo shvatili da trebaju znati sve detalje ako želimo da film bude vjerodostojan. Ispričali smo im sve o odnosu među nama, s urednicima te načinu na koji smo istraživali priču – komentirao je Woodward.

Upravo Redford je glumio Boba Woodwarda, a htio je da Al Pacino utjelovi Bernsteina. Kasnije je, pak, odlučio da je Dustin Hoffman idealan odabir za tu ulogu. Legendarni glumac nije isprva htio biti u glavnoj ulozi, no kako je u tom trenutku bio jedan od najvećih imena Hollywooda, studio Warner Bros je pristao financirati film samo pod uvjetom da on ima glavnu ulogu.

Jason Robards je od samih početaka bio njegov favorit za Bena Bradleeja, a s Hoffmanom je mjesecima odlazio u redakciju te je čak sudjelovao na kolegijima. Nije dobio dozvolu snimati u pravoj redakciji Washington Posta, no dao si je u zadatak potpuno dočarati atmosferu te je pazio na svaki detalj. Čak 200.000 dolara platio je za opremanje studija u kojem je i kanta za smeće bila autentična. Dao je izraditi replike starih telefonskih imenika kakve su imali u redakciji dok su radili na aferi Watergate, stolove im je isporučila tvrtka koja je zaista opremala Washington Post, a inzistirao je i na tome da boja cigle iz predvorja redakcije bude identična onoj u pravim uredima. Snimanje je počelo u Washington D.C.-ju u svibnju 1975. godine.

Glavni glumci naučili su napamet i međusobne dijaloge kako bi pred kamerama jedan drugome mogli lakše upadati u riječ. To je dovelo do tenzija među ostatkom ekipe, što je ispalo vjerodostojnije u finalu filma. Dustin Hoffman je, između ostalog, primijetio kako Bernstein toliko puši da mu je pepeo cigareta bio uvijek po odjeći i kravatama koje je nosio. Pobrinuo se da to završi i u scenariju u nekoliko navrata.

Foto: United Archives / kpa Publicity Stills

Zbog filma “Svi predsjednikovi ljudi” Hal Holbrook dugo je godina bio lice za “duboko grlo”, odnosno glavni izvor novinarima koji su otkrili aferu. Produkciji je u odabiru glumca pomogao Woodward, koji nije otkrio o kome se točno radi ni onda. Mark Felt, bivši zamjenik direktora FBI-a, 2005. godine je tek otkrio da je on pravi izvor poznat pod tim nadimkom. Holbrook, pak, nije ni htio ulogu jer mu se činila nevažnom, no Redford mu je došao na vrata te mu je objasnio da će upravo tu ulogu publika pamtiti više od bilo koje druge koju će imati u karijeri. Jane Alexander utjelovila je Judy Hoback Miller, knjigovođu koja je bila jedan od izvora novinarima u aferi Watergate. Za ulogu je dobila nominaciju za Oscara, a u intervjuu za Guardian komentirala je osjećaj na premijeri filma.

– Bilo je nevjerojatno. Još mislim da je to jedan od najboljih filmova svih vremena. To je ujedno i jedini film koji gledam svake dvije godine a da sam glumila u njemu. I dalje je aktualan – rekla je danas 86-godišnja glumica.

Film “Svi predsjednikovi ljudi” bio je nominiran za osam Oscara, osvojio ih je četiri te je na blagajnama kina zaradio čak 70 milijuna dolara. Trenutak 50. obljetnice kultnog filma posebno je znakovit. Robert Redford preminuo je prošle godine u 90. godini, a istodobno političke i medijske okolnosti ponovno podsjećaju na atmosferu kakva je vladala u vrijeme Watergatea. Glumac je prije pet godina komentirao kako je i film i dalje aktualan s obzirom na situaciju u SAD-u.

– Živimo u zemlji u kojoj se ne možemo nazvati Sjedinjenim Američkim Državama. Jednostavno ne možemo. Mi smo Podijeljene Američke Države zbog političkih stranaka, a one su toliko snažne zbog svojih anksioznosti. Trump ne razumije demokraciju i zbog toga mu je lako uništiti je – komentirao je onda.

Glumac se inače sprijateljio s Woodwardom, koji mu je odao počast nakon smrti ističući da mu se divi zbog svega što je napravio te cijeni njihovo prijateljstvo koje je trajalo više od 50 godina. U međuvremenu, mediji se ponovno nalaze pod velikim pritiskom. Washington Post, koji je obitelj Graham vodila čak 80 godina, prodan je milijarderu Jeffu Bezosu, a nedavno je otpustio trećinu zaposlenika. Usprkos svemu, Bob Woodward i dalje je povezan s novinama kao pomoćni urednik.