radiobalkanfox
U zagrebačkom Centru KNAP počinje peto, jubilarno izdanje festivala suvremene vizualne i izvedbene umjetnosti “Crta za beskraj”. Ovogodišnja tema je “Što je tvoja crkva?”, a producentica Morana Foretić nam je u intervjuu ispričala pozadinu ideje i što publika može očekivati.
– Idejna okosnica festivala u Centru KNAP zapravo je neraskidivo vezana uz Marijana Crtalića, koji je na neki način njegov idejni začetnik. Marijan je volio raditi i družiti se s ljudima svih generacija, a mlade podupirati i afirmirati, pa je počeo inzistirati da napravimo festival koji bi okupljao različite generacije i umjetničke pravce – prostor susreta, razmjene i podrške, jer je često govorio kako se ljudi sve manje druže i međusobno podržavaju. Tada mi se to činilo kao ideja za “jednom kasnije”. Nažalost, njegova iznenadna smrt bila je trenutak u kojem je postalo jasno da se taj “kasnije” mora dogoditi odmah. Tako je nastala “Crta za beskraj” – priča nam Foretić te dodaje:
– Festival svake godine započinje 8. svibnja, na dan njegova rođenja, koji je ujedno i rođendan Centra KNAP. Taj prvi dan posvećen je hommageu njemu, jer je važno podsjetiti da je bio vrstan slikar, performer, multimedijalni umjetnik i odličan producent, ali i važno vezivno tkivo hrvatske kulturne scene – komentirala je. Nasljeđe Marijana Crtalića oblikuje umjetničke i produkcijske odluke festivala na nekoliko razina.
– Prva je rad s mladim umjetnicima. Od samog početka zadržali smo tu njegovu ideju prostora susreta i razvoja pa svake godine uključujemo studente i mlade autore, često kroz suradnje s akademijama iz različitih gradova – od Zagreba do Osijeka i Splita. Važna nam nije samo prezentacija gotovih radova, nego i poticanje iskoraka: da umjetnici uđu u nešto što im nije primarni medij ili sigurna zona. Tu se direktno naslanjamo na njegovu misao da je performance uvijek rizik. Taj element rizika pokušavamo održati kao produkcijski princip – ne tražimo “sigurne” radove, nego one koji imaju potencijal otići u nepoznato. Najvažnije je to da nasljeđe Marijana Crtalića ne tretiramo kao zatvoren koncept, nego kao živu praksu – skup ideja koje se i dalje testiraju kroz svako novo izdanje festivala – kazala je. Program festivala malo više naginje izvedbenim formama jer su žive, mijenjaju se i stalno pune prostor novom energijom. Instalacije ostaju prisutne kroz cijeli festival, ali izvedbe donose dinamiku.
– Publika svakako utječe na način na koji promišljamo program, utoliko što stalno imamo svijest o tome za koga festival radimo. Ne radimo ga za uzak krug ljudi koji se već bave suvremenom umjetnošću, nego nam je želja doprijeti do vrlo šarolike publike koja dolazi u Centar KNAP – od djece i obitelji do studenata, starije publike i ljudi koji možda prvi put ulaze u ovakav tip programa. Ulaz na sva događanja je besplatan, a nama svake godine važno pronaći radove s kojima publika može uspostaviti odnos, u kojima može sudjelovati, prepoznati nešto svoje ili jednostavno doživjeti zanimljivo iskustvo – ističe Morana Foretić. Participativni element kod njih nije nešto novo, nego je prisutan od samog početka festivala i pokazao se kao izuzetno važan.
– Već na prvom izdanju shvatili smo koliko takav pristup može promijeniti odnos publike prema performansu i suvremenim umjetničkim formama. U početku je postojao određeni otpor i ono klasično “opet neki performeri”, ali jedan rad Deana Gotića potpuno je preokrenuo atmosferu. Publika je kroz jednostavnu interakciju mogla aktivirati rad, birati različite opcije, komunicirati s njim i odjednom su ljudi počeli masovno ulaziti u galeriju, zadržavati se i uživati. Taj trenutak nam je bio jako važan jer smo shvatili da participativni radovi mogu postati most između eksperimentalnih formi i šire publike. Suvremena umjetnost ne mora biti zastrašujuća ni hermetična, nego komunikativna, zabavna i emotivna ako pronađe pravi način komunikacije s publikom. Od tada svake godine pokušavamo imati barem jedan takav rad. Prošle godine to je bio projekt Crtam crtu, gdje su posjetitelji crtali portrete jedni drugih, pa je cijeli foaje postupno postao kolektivna instalacija puna različitih lica i crteža – komentira producentica. Ove godine participativni segment razvijaju dalje kroz suradnju s umjetnicima Glorijom Frigerio i Eugenijom Carlinijem, koji kroz razgovore s publikom i njihove osobne odgovore stvaraju individualne “ikone” posjetitelja, koje se zatim pretvaraju u zajednički kolektivni rad u galeriji. Objasnila je i kako je došlo do suradnje s “Pričiginom”.
– Pričigin je zapravo u Crtu za beskraj došao kroz suradnju s YELO produkcijom i kroz jedan vrlo spontani razvoj odnosa koji se dogodio prije nekoliko godina. Tada smo ušli u koprodukciju jer je producentica Jelena Remetin bila jako bliska Marijanu Crtaliću, i privatno i umjetnički, pa se nekako prirodno dogodilo da počnemo zajedno razvijati treću ediciju festivala. Ispostavilo se da zapravo jako dobro funkcioniramo zajedno i da zajednički puno bolje mislimo i produciramo stvari. Jelena je iz Splita i rekla je: “Joj, to ti je u Splitu uvijek puno, traži se karta više, ajde da Pričigin dovedemo u Zagreb.” Nama se u KNAP-u to odmah svidjelo kao ideja i stvarno se pokazalo odličnim. Ljudi svake godine dođu, uživaju, opuste se i jako dobro reagiraju na taj format. Mislim da je Pričigin uvijek pomalo izazov – i za pisce i za publiku – jer nikad zapravo ne znaš što će se dogoditi i kamo će priča otići. Ali baš u tome i jest njegova ljepota. Ono što mi je posebno drago jest da nakon svakog tog programa publika izlazi vesela, rasterećena i puna nekog toplog osjećaja zajedništva. Zato se Pričigin pokazao kao savršen format da njime zatvorimo Crtu za beskraj – kaže Foretić. Za nju je “Crta za beskraj” uvijek jako emotivan i odgovoran proces.
– Postoje ti trenuci koje ja zovem „prije svitanja”, obično negdje pet do dvanaest, kad imate osjećaj da se sve raspada, da je nešto nemoguće izvesti i da će sav trud otići u potpuno nepoznatom pravcu. I onda se odjednom, kao da proradi neka magija, stvari poslože, ljudi se sinkroniziraju, sve sjedne na svoje mjesto i otpočinje jedan božanstveni ples. Ti rizični trenuci uvijek su mi najneočekivaniji, ali i najemotivniji, jer vas podsjete koliko su umjetnost i ovakvi festivali živi procesi koje nikad ne možete do kraja kontrolirati. Najemotivniji su mi ipak oni trenuci kad nešto što je do jučer bila samo ideja odjednom postane stvarno. Kad vidite umjetnike kako međusobno razgovaraju, publiku koja ostaje nakon programa i nastavlja raspravljati ili kad se dogodi neka mala, intimna situacija koju nitko nije planirao, a koja zapravo objasni cijeli smisao festivala – zaključila je. Komentirala je i gdje vidi festival za pet ili deset godina.
– Mislim da ljudi koji se bave umjetnošću rijetko mogu razmišljati u kategorijama „gdje ćemo biti za deset godina”, jer je umjetnost puno teži i zahtjevniji proces nego što izvana izgleda. To je više kao neki rudnik ili rov u koji ulaziš. Kad vidite koliko rada stoji iza tog jednog „lepršavog” trenutka na sceni, iza sat vremena predstave, instalacije ili performansa, onda prema umjetnosti počnete pristupati s puno više odgovornosti, a s puno manje zlobnih komentara tipa „oni troše naše novce” ili „oni ništa ne rade” – iskrena je producentica.
– Crtu zato promišljamo iz godine u godinu. Jedan od segmenata koji nam je posebno važan i koji se posljednjih godina lijepo razvija jest to da dio radova iz Zagreba selimo i u druge gradove i institucije. Tako smo surađivali s Galerijom O. K. u Rijeci, zatim s Trećom kozom u Ližnjanu, a ove godine dio programa ide i u Multimedijalni kulturni centar Split. Zato mi je najveća želja da ono što smo postavili kroz prvih pet godina postane još čvršće, kvalitetnije i vidljivije. Ako u tome uspijemo , mislim da ćemo za deset godina moći biti zadovoljni jer smo napravili dugoročan festivalski temelj – istaknula je.
Dodaj komentar