Na festivalu knjiga Grad čita – Book look 2026, u TC Rajićeva u Beogradu, organizovana je pretpromocija prve knjige poznatog glumca Ivana Bosiljčića“Naše priče”. Delo predstavlja neobičan triptih, oblikovan kao intimna mapa unutrašnjeg sveta, koji čine devet priča, devet pesama i devet bajki.
Ivan Bosiljčić Foto: Jovana Kulasevic/ATAIMAGES
Novu knjigu ste prvo predstavili na Sajmu knjiga u Podgorici. Može li se taj osećaj porediti sa uzbuđenjem glumačkih premijera?
– U Podgorici, na Sajmu knjiga, bilo mi je vrlo zanimljivo, jer je to za mene jedno potpuno novo iskustvo i nova vrsta kontakta s čitaocima. Što se tiče uzbuđenja, ono se s pozorišnim premijerama može porediti samo u obrisima. Ovo je jedna nova vrsta treme, koja mi izuzetno prija. Ne smemo zaboraviti da se profesionalno bavim teatrom, filmom i muzikom već 25 godina i u ovim godinama postoji opasnost od upadanja u rutinu. U tom smislu, ova kreativna tenzija mi je savršena.
Pamtite li trenutak kad ste svoje tekstove, koji su godinama spontano beleženi, prvi put nekome pokazali?
– Priznajem da kad sam kao gimnazijalac sa 15 godina pisao prve kritike, poeziju i priče, nisam priznavao da je to moje. Predstavljao sam ih na takmičenjima pod pseudonimom, a iako sam osvajao nagrade, nikad ih nisam preuzimao. Čak sam i na fakultetu recitovao svoju poeziju govoreći da sam našao zapise nekih starih francuskih pesnika, poput Fransoa Vijona, kako bih malo neutralnije video kako će ljudi reagovati. Ipak, nedavno sam svoju knjigu dao profesoru germanistike Miodragu Lomi, koji je napisao predgovor i čak poželeo da lektoriše knjigu. To mi je bio i veliki kompliment i ogromno ohrabrenje.
Pogledajte fotografije Ivana Bosiljčića
“Naše priče” su specifičan triptih. Kako u vama sazreva odluka da li će neki unutrašnji doživljaj postati pesma, priča ili bajka?
– Nije bilo tendencije da ih sistemski uređujem, stvarale su se spontano i stihijski. Postoje događaji i potresi koji traže da se naširoko opišu u priči. Sa druge strane, neka osećanja su toliko fokusirana i intenzivna da mogu da izdrže tačno onoliko koliko traje jedna pesma. Pisanje pesme je kao da skočite u hladnu vodu i morate stići da je napišete koliko vas dah nosi. Pisanje priče je više kao hodanje kroz šumu – potrebno je da dišete, sednete, odmorite se i pipnete drvo.
Centralni motivi knjige su bliskost, sećanja, ljubav i duhovnost. Imate li utisak da današnjem čoveku te teme nikad nisu bile potrebnije?
– Vreme je teško, borimo se s produkcijom sopstvenih života, s preživljavanjem i tehnologijom. Viktor Frankl je svojevremeno upozorio civilizaciju na “egzistencijalni vakuum” – živimo u vremenu u kome imamo sve, a zapravo nam nedostaje smisao. Definisao sam svoj smisao, a to su bliskost i potreba za prijateljstvom i ljubavlju. Želim da ovom knjigom sačuvam nežnost. Knjiga se zato i ne zove “Moje priče”, već “Naše priče”, jer to “naše” u sebi sadrži poziv na bliskost.
Ivan Bosiljčić Foto: Jovana Kulasevic/ATAIMAGES
Danas vas slavimo kao glumca, pevača, a evo i kao pisca. Kako se nosite sa etiketama i fiokama koje društvo često nameće umetnicima?
– Dugo sam i sam bio blokiran time. Kad sam počeo da pevam, bojao sam se šta će ljudi reći. Srećom, sreo sam Đuzu Stojiljkovića, koji mi je jasno poručio da nikad ne prestanem da pevam i da muzika ne isključuje glumu. Ipak, od tih predrasuda me je najviše iscelila Rusija. Rusi nikad neće reći “kakav talentovan glumac” ili “kakav talentovan kompozitor”. Oni kažu “kakav talentovan čovek”, podrazumevajući da je čovek talentovan za sve. Tamo vas narod više ceni što više svojih talenata ostvarite, dok kod nas, nažalost, još uvek vlada mišljenje “fioka”.
Ko vam je bio vizuelna podrška ovim pričama i kad čitaoci mogu da očekuju knjigu u rukama?
– Ilustracije i grafike je radio umetnik Nikola Veljković i one su izuzetno bitna komponenta, napravile su takav balans da su vizuelno podigle svaku reč. Knjiga zvanično izlazi 9. juna i naći će se u svim boljim knjižarama širom regiona. Zatim, 17. juna pravimo veliku, zvaničnu promociju, gde ćemo se skupiti i družiti još bliskije nakon što ljudi pročitaju knjigu.
Izmišljao sam ih da uspavam ćerku Ninu
Ivan Bosiljčić Foto: Miloš Nadaždin
Posebno je dirljiv način na koji su nastale bajke u ovoj knjizi. Kako ste odlučili da ih zabeležite?
– Tradicionalne bajke, iako divne, znaju da budu nemilosrdne – pune su veštica, kletvi i straha od gubljenja roditelja. Shvatio sam da takve priče ne mogu da uspavaju moju ćerku Ninu, već je drže u fazi pripravnosti. Zato sam počeo da izmišljam bajke lišene svake vrste agresije, čiji je jedini motiv bio da joj pružim spokojan san. Pošto bih sutradan zaboravio šta sam joj pričao u polusnu, počeo sam da ih snimam na diktafon. Naš princip je bio igra: ona bi zadala jednu reč, recimo “tikvica”, a ja bih oko toga napravio čitav svet, poput priče o zabranjenoj ljubavi krastavca i tikvice. Nina je apsolutno koautor ove knjige.
Bonus video: Sloboda i Ivan pevaju “Jorgovane”




Dodaj komentar