Potresna objava Vedrane Rudan o borbi protiv karcinoma

Poznata književnica Vedrana Rudan hrabro se bori sa karcinomom, a svoje misli i zapažanja deli sa čitaocima na svom blogu. Ona ističe da oko sebe ima ljude koje voli i poručuje: „Život je ipak lep“.

Čudan život živim ja koja već dvije i pol godine molim smrt. Ovih mi je dana, držala sam to besmislenim, muž, dok sam bila u bolnici kupio specijalni krevet i stolicu koju znalci nazivaju “princezom”. Život mi se odvija u dijelu dnevnog boravka.

Ne hodam, imam kolica, ruke mi se tresu, u ustima mi cvatu afte, od čega, danas tko zna nakon koliko vremena čujem, vid mi je zamućen.

Ne zanimaju me ratovi, mirovi, ljudi. Kratak mi je dah, izbjegavam izgovarati duge rečenice i glumim kako me ne zanima što kažu doktori. A hvatam se za svaki njihov pogled i pokušavam vjerovati u osmijehe.

I ti ljudi, nepoznati ljudi s kojima se srećem u hodnicima bolnice, svatko u svojim kolicima, govore mi isto: “Drago nam je da ste s nama. Kakva takva.” Ja im onda objašnjavam da želim smrt i pokušavam ne plakati.

Pa se pitam, kad sam sama, želiš li umrijeti ili ti je ipak svaki susret, svaki pozdrav prodavačice krumpira koja zna da je njezin kupac tvoj sin znak da te netko voli i da možda zato…

Ovo ponavljam jer mi ne ide u glavu. Nikad nisam mislila da će mi moje bebe jednom biti nosači sreće u starosti. Da ću s jednim muškarcem provesti četrdeset godina i da će mi biti medicinski brat.

Objašnjavam mu da želim smrt i konačno mir pa ipak danas imam aparatić u uhu?

“Uživaj u životu, ja umirem ali ti moraš znati koliko je život lijep. Lijep!”

Da mi netko garantira da ću još jednom bar tri dana biti zdrava kao nekad… Jebi ga.

Stara sam i bojim se onoga što me čeka. Da mi je netko rekao da život postoji i u dvanaest kvadrata i da te može usrećiti pozdrav nepoznate prodavačice krumpira i pohvale Nives koja ti lomi noge na terapiji da bi mogla ustati iz kreveta…

Nitko mi ništa nije rekao. Jučer sam bila kod frizera. U mene je gledalo čudno biće. Kortići? Smrt? Jedva sam savladala tri koraka do izlaznih vrata. Ali ipak oprane kose.

Radujete li se životu? Znate li kakav bi mogao biti? Da sam ja znala moj bi život bio i radost i smijeh i opušteno vrištanje u moru i kad je mladost bila iza mene. Nisam znala. Mislila sam da se moja sreća krije od mene i čeka me tamo daleko.

Danas, sada, ovoga trena kad sam sigurna da bez pomoći neću sići sa kreveta, a onda to znači…

Radujem se aparatiću u uhu.”