radiobalkanfox
Oglasi – Advertisemenet
Postoje ljubavi koje traju nekoliko mjeseci. Neke prežive godine, a neke nestanu čim naiđu prvi problemi. Ipak, postoje i one ljubavi koje nikada ne prestanu, čak ni onda kada se dvoje ljudi više nikada ne sretnu.
Oglasi – Advertisement
Ovo je priča o Emini i Adnanu.
Upoznali su se sasvim slučajno jednog toplog proljetnog popodneva u gradskom parku. Emina je tada imala devetnaest godina i u rukama je nosila knjigu koju je čitala gotovo svakog dana. Adnan je sjedio na obližnjoj klupi hraneći golubove. Jedan nestašni dječak slučajno je oborio njenu knjigu u lokvu vode. Adnan je bez razmišljanja potrčao, podigao knjigu i pružio joj je uz osmijeh.
“Nadam se da nije uništena.”
To je bila prva rečenica koju joj je rekao.
Od tog dana gotovo da nisu prošli ni jedan dan razdvojeni. Šetali su satima, pričali o budućnosti, sanjali malu kuću sa cvijećem ispred prozora, dvoje djece i psa koji će ih svako jutro buditi. Nisu imali mnogo novca, ali su imali jedno drugo.
Kada je Adnan zaprosio Eminu, rekao joj je:
“Ako ikada prestanem da te volim, znači da više nisam živ.”
Nasmijala se i odgovorila:
“Onda ćemo se voljeti zauvijek.”
Sudbina, međutim, nije imala iste planove.
Nekoliko mjeseci prije vjenčanja Adnan je dobio posao u drugom gradu. Trebao je ostati samo nekoliko sedmica kako bi zaradio dovoljno novca za početak zajedničkog života. Obećao joj je da će joj pisati svaki dan i da će se vratiti prije nego što lišće počne opadati.
Prvih nekoliko pisama stizalo je redovno.
Pisao joj je kako odbrojava dane do povratka. Govorio joj je da čuva njihovu klupu u parku i da ne dozvoli nikome da sjedne na “njihovo mjesto”. Svako pismo završavao je istom rečenicom:
“Volim te više nego jučer, a manje nego sutra.”
Onda su pisma odjednom prestala stizati.
Emina je čekala danima.
Pa sedmicama.
Pa mjesecima.
Svakog petka odlazila je na njihovu klupu uvjerena da će se pojaviti iza ugla, nasmijati se i reći kako je sve bio nesretan splet okolnosti.
Ali njega nije bilo.
Ljudi su joj govorili da nastavi dalje.
Da je vjerovatno pronašao drugu.
Da zaboravi.
Nije mogla.
Svaki put kada bi zazvonio telefon, srce bi joj zastalo. Svaki nepoznati muškarac na ulici na trenutak bi joj ličio na njega.
Godine su prolazile.
Njeni roditelji su umrli.
Prijatelji su osnovali porodice.
Djeca iz komšiluka odrasla su i dobila svoju djecu.
A Emina je i dalje svakog petka sjedila na istoj klupi.
Tačno u pet sati.
Uvijek sa istom knjigom u rukama.
Neki su mislili da je poludjela.
Drugi su govorili da je to najljepši dokaz prave ljubavi.
Njoj nije bilo važno šta drugi misle.
Ona je samo čekala.
Dvadeset sedam godina kasnije, jednog kišnog oktobarskog dana, prišao joj je stariji čovjek oslanjajući se na štap.
U rukama je držao malu metalnu kutiju.
Tiho je upitao:
“Jeste li vi Emina?”
Kada je klimnula glavom, pružio joj je kutiju.
“Bio sam Adnanov cimer. Zamolio me je da vam ovo predam ako ga ikada pronađem… Nažalost, trebalo mi je mnogo godina.”
Drhtavim rukama otvorila je kutiju.
Unutra je bio prsten.
Njihov zajednički crno-bijeli fotograf.
I pismo.
Na njemu je stajao datum star gotovo tri decenije.
Suze su joj zamaglile pogled dok je čitala.
“Ljubavi moja, ako ovo čitaš, znači da nisam uspio održati obećanje. Na putu kući doživio sam tešku nesreću. Doktori kažu da možda neću preživjeti. Ako odem, molim te nemoj misliti da sam te napustio. Posljednja misao bila si ti. Posljednja želja bila je da te još jednom zagrlim. Nisam stigao do naše klupe, ali moje srce nikada nije otišlo odatle.”
Ispod pisma nalazila se još jedna kratka rečenica.
“Volim te više nego jučer, a manje nego u vječnosti.”
Emina je prvi put nakon dvadeset sedam godina zaplakala tako glasno da su se prolaznici zaustavili.
Nije plakala zato što je izgubila ljubav.
Plakala je zato što je tek tada saznala da je nikada nije izgubila.
Sutradan su komšije primijetile da klupa u parku nije bila zauzeta.
Pronašli su Eminu kako mirno sjedi naslonjena na njenu drvenu površinu, sa Adnanovim pismom na grudima i blagim osmijehom na licu.
Ljekari su rekli da joj je srce jednostavno stalo.
Na njihovom zajedničkom spomeniku porodica je, prema njenoj posljednjoj želji, uklesala samo jednu rečenicu:
“Neke ljubavi ne završavaju smrću. One tada tek postanu vječne.”
Svijet je pun iznenađenja – od neobičnih svakodnevnih situacija do nesvakidašnjih priča koje nas ostave bez riječi. Ako volite ovakve teme koje vas natjeraju da zastanete i razmislite, ne propustite ostale članke u našoj kategoriji Zanimljivosti. Svakog dana vas čeka nešto novo i neočekivano!
Dodaj komentar