Slučaj koji je potresao regiju! Jeziva istinita priča inspirirala je psihološku dramu ‘Oče naš’

Nakon zapaženoga međunarodnog uspjeha, dugometražni igrani prvijenac “Oče naš” redatelja Gorana Stankovića premijerno je prikazan na 73. Pulskom filmskom festivalu. Projekcija u Areni bila je 11. srpnja, a publici je film predstavio redatelj te glumačka postava predvođena Vučićem Perovićem, Borisom Isakovićem i Goranom Markovićem.

Riječ je o snažnoj psihološkoj drami inspiriranoj stvarnim događajima, koja prati Dejana, mladića koji dolazi u strogo organiziranu terapijsku zajednicu pod vodstvom karizmatičnog oca Branka. Kako raste njegovo povjerenje u vođu komune, tako se sve više brišu granice između discipline, odanosti i nasilja. Stanković otkriva da je film nastao prema slučaju centra za rehabilitaciju Crna Reka, koji je prije više od desetljeća potresao regiju.

– U tom centru, koji je osnovan pod okriljem Crkve, jedan je svećenik stvorio vlastiti sustav liječenja ovisnika. Javnost je za to doznala kad je procurila snimka na kojoj lopatom brutalno prebija jednog od štićenika, predstavljajući to kao disciplinsku mjeru u sklopu terapije.

Ono što tad nismo znali jest da će zbog izostanka odgovarajuće reakcije taj isti svećenik dvije godine kasnije, na drugome mjestu, nasmrt prebiti jednog od svojih štićenika – ispričao nam je Stanković. Ističe kako je rad na filmu trajao oko sedam godina.

– Za to vrijeme radio sam i na drugim projektima, ali sam istodobno istraživao i razvijao ovaj film. Razgovarao sam s ljudima koji su boravili u centru, njihovim roditeljima, liječnicima i svećenicima, sve sa željom da steknem što potpuniju sliku o tim događajima. Najpotresniji trenutak bio je kad sam došao do svjedočenja sa suđenja u kojima je opisano ubojstvo. Ti detalji su me, nakon svega što sam dotad čuo, dodatno potresli. Rekao bih da su brutalniji i nasilniji od onog što je prikazano u filmu – kaže. Nakon ljetnih festivalskih projekcija film u hrvatska kina stiže u rujnu.

Jedan od glavnih glumaca, Boris Isaković, igra oca Branka. Ističe kako ga je scenarij privukao već pri prvom čitanju upravo zato što je riječ o priči utemeljenoj na stvarnim događajima.

– Kad znate da iza scenarija stoji autentična ljudska drama, odmah ga drukčije, pažljivije i s odgovornošću čitate. Scenarij je ostavio snažan dojam na mene. Uvjerljivi, istiniti, a svedeni i jednostavni dijalozi te atmosfera potpune izoliranosti, ali velikog emotivnog naboja odmah su me privukli – rekao je.

Ističe kako ga je posebno zaintrigirao lik Branka jer nije prikazan jednoznačno.

– Ono što je bilo zanimljivo jest to što scenarij ne osuđuje niti pokušava opravdati postupke svećenika koji vodi taj centar za liječenje ovisnosti. Otac Branko pun je proturječnosti, kao i većina ljudi u stvarnom životu. Kao glumca upravo me takvi likovi privlače jer ih ne možete svesti na jednu osobinu ili jednu emociju koju nose. Publika će vjerojatno imati različite reakcije na njega i mislim da je to dobro. Kazalište i film trebaju otvarati pitanja, a ne nuditi jednostavne odgovore – zaključio je Isaković.