Pogledali smo ‘Odiseju’: To je remek-nedjelo na Nolanov način! Spektakl, ali bez duše!

Nakon što je osvojio sedam Oscara s filmom o stvaranju atomske bombe, Christopher Nolan ne prestaje “provocirati” adaptacijom Homerova drevnog epa o ratnicima, bogovima i čudovištima. Njegova “Odiseja”, epska priča o povratku kući, tema je žestokih rasprava o svemu, od boje oklopa do naglasaka glumaca. Istovremeno, film nudi vizualni spektakl kakav samo Nolan može stvoriti. To je veličanstven film koji je tehnički savršen, ali mu ponekad nedostaje duše. Sa zvjezdanom glumačkom postavom, koja uključuje Matta Damona, Anne Hathaway, Toma Hollanda i Zendayu, očekivanja su bila ogromna.

Kad treba stvoriti svjetove i prizore od kojih zastaje dah, Nolan je pravi majstor. Njegova “Odiseja”, prvi film snimljen IMAX kamerama, slična je njegovim ranijim djelima poput “Dunkirka” ili “Interstellara”, gdje sile prirode postaju glavni likovi. Obično ljuljanje Odisejeva drvenog broda na bijesnome moru ima opipljivu, gotovo hipnotičku snagu. Nolan je najbolji kad su ulozi veliki, a filmsko platno ispunjeno kaosom. Za scene s Kiklopom redateljev tim napravio je ogromnu animatroničku lutku umjesto da koristi CGI.

Rezultat je scena koja djeluje stvarno i zastrašujuće, nešto što računalna grafika rijetko može postići. Scene poput susreta s Polifemom, posjeta Hadu gdje se sjene mrtvih vojnika uzdižu iz crne zemlje ili scene užasa u kojima Kirka pretvara ljude u svinje, imaju nadrealnu, gotovo horor atmosferu.

U tim trenucima “Odiseja” je najuspješnija. To je vizualno nevjerojatan film koji opravdava budžet od 250 milijuna dolara i mora se gledati na najvećem mogućem platnu. Priča o Trojanskom konju, koja se u epu tek spominje, ovdje postaje središnji i majstorski režiran događaj. Problem nastaje u mirnijim trenucima, između velikih scena, kad likovi sjednu i razgovaraju. Nolanova sklonost nespretnim dijalozima i prevelikim objašnjavanjima ovdje je jako vidljiva. Čini se kao da je bio toliko usredotočen na vizualni dio filma da je zaboravio “oživjeti” svoje likove. To ne bi bio toliki problem da nije okupio jednu od boljih glumačkih postava.

Matt Damon je dobar kao Odisej, Anne Hathaway kao Penelopa ima nekoliko snažnih scena u kojima pokazuje svoj talent, no veći dio filma samo čeka. Ostatak ekipe uglavnom je neiskorišten. Jadni Tom Holland kao Telemah samo mrko gleda ili izgleda zbunjeno. Dalje nećemo spojlati… Kao i svaki Nolanov film, i “Odiseja” je postala kulturni fenomen, a s time su došle i neizbježne kontroverze poput one da tamnoputa glumica Lupita Nyong’o glumi Helenu Trojansku.

Dizajn kostima također je izazvao rasprave, posebice veliki, crni impresivni oklop Agamemnona, kojega glumi Benny Safdie. Usporedbe s Batmanom, likom koji je Nolan ponovno definirao za 21. stoljeće, bile su neminovne. Posljednja velika zamjerka odnosila se na jezik i naglaske.

Likovi koriste riječi poput “tata” i “mama” umjesto formalnijih “oče” i “majko”, što je nekim gledateljima bilo neprihvatljivo i anegdotalno smiješno. “Zvuči kao da vode epski razgovor ispred Starbucksa”, našalio se jedan komentator. Film traje gotovo tri sata, a mahniti ritam ne ostavlja prostora za razvoj likova.