radiobalkanfox
Trinaest godina života provela je gotovo potpuno odvojena od svijeta. Nije išla u školu, nije se družila s vršnjacima, nije imala priliku da normalno razgovara s odraslima niti je upoznala svakodnevicu koju većina djece smatra potpuno prirodnom.
Umjesto igre, škole i porodičnog života, njeno djetinjstvo bilo je obilježeno izolacijom, strahom i zatvorenom prostorijom.
Riječ je o djevojčici poznatoj pod pseudonimom Džini (Genie), čiji je slučaj nakon njenog pronalaska 1970. godine postao jedan od najpoznatijih primjera ekstremnog zanemarivanja i socijalne izolacije djeteta u Sjedinjenim Američkim Državama.
Istovremeno, njena sudbina otvorila je brojna pitanja o razvoju dječijeg mozga, učenju jezika i posljedicama koje nastaju kada dijete tokom najvažnijih godina razvoja bude lišeno normalne komunikacije i kontakta s ljudima.
Pronađena sa 13 godina, ali izgledala mnogo mlađe
Kada su je stručnjaci prvi put vidjeli 1970. godine, Džini je imala 13 godina. Ipak, njen izgled i fizičko stanje odavali su utisak znatno mlađeg djeteta.
Bila je izrazito mršava, fizički iscrpljena i pogrbljena. Teško je hodala, gotovo da nije govorila, a pokreti su joj bili ograničeni. Nije mogla normalno ispružiti ruke i noge, a posljedice dugotrajnog zanemarivanja bile su vidljive na gotovo svakom dijelu njenog ponašanja.
Za stručnjake koji su je tada pregledali bilo je jasno da pred sobom imaju dijete koje je godinama živjelo u krajnje neprirodnim uslovima.
Godinama je živjela iza zatvorenih vrata
Prema dostupnim podacima o slučaju, Džini je bila izložena izolaciji još prije nego što je napunila godinu dana.
Njen otac, Klark Vajli, držao ju je pod strogom kontrolom i gotovo potpuno odvojenu od ostatka svijeta. Kada nije bila vezana za nošu, prema kasnijim svjedočenjima i rekonstrukcijama slučaja, djevojčica je veći dio vremena provodila vezana u krevecu.
Prostorija u kojoj je boravila bila je mračna i gotovo bez predmeta koji bi djetetu omogućili igru, istraživanje ili učenje. Nije imala uobičajeni kontakt s ljudima, nije mogla razvijati govor kroz svakodnevnu komunikaciju i nije učila ono što djeca inače usvajaju kroz igru i interakciju.
Prema navodima o slučaju, njen otac nije podnosio buku i kažnjavao ju je kada bi plakala ili proizvodila zvukove.
Posljedice takvog života bile su teške. Džini je bila neuhranjena, fizički zapuštena i bez osnovnih prilika za normalan razvoj.
Nije bila jedino dijete koje je trpjelo posljedice očevog ponašanja. Imala je starijeg brata Džona, koji je također, prema kasnijim svjedočenjima, bio izložen očevom nasilju.
Klark Vajli je odrastao u hraniteljskim porodicama, a nakon smrti svoje majke 1958. godine njegovo ponašanje postalo je, prema kasnijim rekonstrukcijama, još nestabilnije. Opisivan je kao izrazito kontrolirajuća i nasilna osoba.
Slučaj je otkriven zbog greške
Dugogodišnja izolacija završila je sasvim neočekivano.
Prekretnica se dogodila 1970. godine, kada je Džinina majka Ajrin, koja je imala ozbiljne probleme s vidom, zajedno s kćerkom otišla u socijalnu službu.
U jednom trenutku ušla je u pogrešnu kancelariju.
Upravo ta greška dovela je do otkrivanja onoga što se godinama događalo u porodičnoj kući.
Socijalni radnici odmah su primijetili da s djevojčicom nešto ozbiljno nije u redu. U početku se čak sumnjalo na autizam, ali je ubrzo postalo jasno da je njeno stanje posljedica mnogo složenijih okolnosti.
Kada je potvrđeno da ima 13 godina, stručnjaci su ostali zatečeni njenim fizičkim i psihičkim stanjem.
Težila je svega 26 kilograma. Teško je hodala, gotovo da nije govorila i nije mogla normalno kontrolisati mokrenje. Ruke je držala savijene ispred tijela, a jedan od posmatrača opisao je njihov položaj kao položaj „zečjih šapa“.
Imala je problema i s potpunim ispružanjem nogu, kao i sa žvakanjem i gutanjem.
Otac nije dočekao suđenje
Nakon što je Džini pronađena, protiv njenog oca pokrenuta je istraga zbog zlostavljanja djeteta.
Međutim, Klark Vajli nikada nije izveden pred sud.
Na dan kada je trebalo da se pojavi pred sudom, izvršio je samoubistvo pucnjem iz vatrenog oružja.
Prema izvještajima, iza sebe je ostavio poruku:
„Svet nikada neće razumeti“.
Njegova smrt značila je da nikada nije javno odgovarao za višegodišnje postupanje prema kćerki.
Za Džini je, međutim, tada počelo potpuno novo poglavlje života.
Stručnjaci pokušavali shvatiti posljedice izolacije
Nakon spašavanja, Džini je postala štićenica države i prebačena je u bolnicu u Los Angelesu.
Oko nje se okupio tim pedijatara, psihologa, lingvista i drugih stručnjaka. Njihov interes nije bio samo da joj pomognu da se oporavi, već i da razumiju posljedice dugotrajne izolacije.
Posebno ih je zanimalo pitanje jezika.
Džini je praktično odrasla bez mogućnosti da normalno razgovara s ljudima. Zbog toga je njen slučaj postao izuzetno važan za istraživanja o tome kako djeca razvijaju jezik i šta se događa kada tokom ranog djetinjstva ne dobiju dovoljno jezičkog i društvenog podsticaja.
Stručnjaci su pratili njeno ponašanje, reakcije, sposobnost učenja i komunikaciju. Rađeni su različiti psihološki i jezički testovi, audio-zapisi, kao i snimanja mozga.
U početku je napredak bio primjetan.
Džini je postepeno počela učiti kako da se igra, oblači i koristi predmete. Zavoljela je muziku, širila je svoj rječnik i koristila crteže kako bi izrazila ono što nije mogla reći riječima.
Na testovima inteligencije pokazala je sposobnosti koje su iznenadile istraživače.
Jedna od stručnjakinja koja je intenzivno radila s njom, profesorka lingvistike Suzan Kurtis, kasnije je opisivala Džini kao inteligentnu djevojčicu koja je mogla pomoću slika napraviti priču, ali i od štapića konstruisati složene strukture.
Najveća prepreka ostao je jezik.
Mogla je naučiti riječi, ali razvoj govora bio je ograničen
Džini je tokom godina naučila određeni broj riječi i mogla je koristiti jednostavne izraze koje je usvojila tokom terapije.
Međutim, nije uspjela razviti gramatiku i sposobnost sastavljanja složenih rečenica na način karakterističan za normalan jezički razvoj.
Upravo je taj dio njenog slučaja privukao posebnu pažnju lingvista.
Njena situacija pružila je dodatni materijal za razmatranje teorije prema kojoj postoji posebno osjetljiv period u ranom djetinjstvu kada je ljudski mozak naročito spreman za usvajanje jezika.
Kada dijete prođe kroz taj period bez odgovarajućeg jezičkog iskustva, kasnije usvajanje jezika može biti znatno teže.
Ipak, stručnjaci nisu mogli njene teškoće pripisati samo nedostatku govora.
Džini je iza sebe imala godine fizičkog zanemarivanja, neuhranjenosti, traume i potpune socijalne izolacije. Sve to moglo je ostaviti posljedice na njen razvoj.
Zbog toga je njen slučaj bio mnogo složeniji od jednostavnog pitanja da li dijete može naučiti jezik nakon što prođe određeni uzrast.
Naučni interes otvorio i ozbiljna etička pitanja
Kako je vrijeme prolazilo, među ljudima koji su učestvovali u Džininoj rehabilitaciji i istraživanju pojavile su se nesuglasice.
Jedno od ključnih pitanja bilo je kako pronaći granicu između liječenja i naučnog istraživanja.
Džini je bila dijete koje je već prošlo kroz teško zlostavljanje. Zbog toga se otvorilo pitanje koliko je etički izlagati je dodatnim testiranjima i istraživanjima, čak i kada bi rezultati mogli pomoći nauci da bolje razumije razvoj čovjeka.
Sukobi među stručnjacima na kraju su doveli do raspada prvobitnog tima.
Istraživačko finansiranje je prestalo, a Džini je tokom godina više puta mijenjala mjesto boravka.
U jednom periodu živjela je s majkom, ali se takav aranžman nije pokazao trajno održivim. Kasnije je boravila u različitim ustanovama pod državnim nadzorom.
Istovremeno, ljudi koji su s njom ranije radili postepeno su izgubili kontakt.
Njena lokacija kasnije je čuvana kao povjerljiva informacija kako bi se zaštitila njena privatnost.
Javnost decenijama nije znala gdje je
Godinama nakon njenog spašavanja sudbina Džini ostala je uglavnom nepoznata široj javnosti.
Britanski Guardian pokušao je 2016. godine saznati gdje se nalazi i kakav je njen život.
Kalifornijske vlasti tada nisu objavile detalje, navodeći da bi takve informacije, ukoliko je Džini i dalje živa, bile zaštićene zbog njene privatnosti.
Profesorka Suzan Kurtis tada je govorila da vjeruje da je Džini živa, jer su joj prilikom ranijih pokušaja da sazna nešto o njoj govorili da je dobro.
Ipak, više nije mogla uspostaviti kontakt s njom.
„Postala sam nemoćna u pokušajima da je posetim ili joj pišem“, rekla je Kurtisova.
Tako je djevojčica čiji je život počeo u gotovo potpunoj izolaciji kasnije ponovo nestala iz javnosti.
Ovoga puta nije bila zatvorena zato što joj je neko uskraćivao slobodu, već zato što je njena privatnost morala biti zaštićena.
Slučaj koji je ostao simbol posljedica ekstremne izolacije
Priča o Džini ostala je jedan od najpoznatijih slučajeva koji su pokazali koliko su rane godine života važne za razvoj djeteta.
Njena priča istovremeno govori o fizičkom i psihičkom zlostavljanju, ali i o posljedicama koje dugotrajna izolacija može ostaviti na govor, socijalne vještine i sposobnost uspostavljanja odnosa s drugim ljudima.
Za nauku je njen slučaj otvorio brojna pitanja. Za javnost je ostao potresan podsjetnik na ono što se može dogoditi kada dijete bude potpuno lišeno osnovnih uslova za odrastanje.
Najvažnije je ipak to što Džini nije bila samo predmet istraživanja.
Bila je djevojčica kojoj je veći dio djetinjstva bio oduzet, a čiji je kasniji život ostao daleko od očiju javnosti.
Dodaj komentar