radiobalkanfox
Na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu, Branko Schmidt imat će svjetsku premijeru filma “Bro Ram” (“Brat Ram”). Film govori o neljudskim uvjetima života stranih radnika u Zagrebu i napadima na njih. Za Srce Sarajeva natjecat će se u kategoriji kratkog dokumentarnog filma. Tim smo povodom razgovarali sa Schmidtom čiji, snažan i potresan film, ostavlja gorak ukus u ustima…
Express: Kako si došao na ideju za film?
Scenu koja me potakla na snimanje vidio sam na televiziji, ne sjećam se više kojoj. Neki klinci, srednjoškolci, imali su u tramvaju kutije s jajima. Kad je tramvaj stao na semaforu, gađali su jajima stranog radnika koji je vozio dostavljački skuter. Sve je bilo pripremljeno. Oni su kupili jaja s namjerom da gađaju čovjeka. Neki putnik je napad snimio, ja sam to vidio i popizdio, stvarno. Rekao sam sebi: MORAM nešto napraviti.
Express: Snimili ste kratki metar, iako ste, naravno, poznati po dugometražnim filmovima. Zašto ovaj format?
Trenutno sam umjetnički savjetnik za dugometražni igrani film u HAVC-u pa se ne mogu natjecati za njihove pare, sukob interesa. Na HRT-u je procedura jako duga, a ja onako ljut, morao sam odmah reagirati. Snimku sam vidio oko prošlog Božića i preko praznika sam napisao scenarij. Kako imam ljude s kojima radim već sto godina, zamolio sam ih da svi volontiramo i krenemo u snimanje. Preko kćeri sam došao do čovjeka za koga radi oko 140 stranih radnika.
Njegova pomoć je bila ključna da bez para, bez logistike, bez ičeg živog, gerilski, krenemo u ludu avanturu. Sve scene su snimane na autentičnim lokacijama gdje Nepalci žive – jutarnje buđenje, dvorište, kako idu na posao. Ekipa je pristala raditi za badava, jedino sam Nepalcima plaćao dnevnice.
Express: Dakle, to je u biti igrani film koji reproducira ono što je stvarna priča?
Gle, to nije ništa novo. Docu fiction je model koji su rabili i autori prije mene… Film je ušao na Sarajevo Film Festival kao dokumentarni. Bitno je doći do istine, a puteva ima raznih.
Express: Film djeluje veristički, do kraja mi nije bilo jasno je li sav dokumentaran ili ima igranih scena.
Je, stvarno je. Imao sam i sam dilemu je li dokumentarni ili igrani, ali sam shvatio da je ovo dokument, a aranžiranje nekih scena je legitiman proces. Na koncu sam ga prijavio kao dokumentarac i očito nisam pogriješio jer su ga primili u tu kategoriju.
Express: Oslikali ste težak, naporan, katkad baš mučan život tih ljudi – ustajanje u maloj sobi s puno radnika, vožnje kroz gradske gužve, postoji i scena uspona – pješice, jer lift ne radi – na 21 kat nebodera, gdje Nepalac Phurba Tamang dostavlja jednu picu…
Uspon na neboder je čista metafora. Natjerao sam snimatelja da se s kamerom popne na na 21. kat. A poslije i tonca, koji ima 140 kila, da se i on popne. Tako da ono dahtanje u filmu nije dahtanje glavnog glumca, nego dahtanje tonca koji umire penjući se gore na 21. kat!
Express: Kako ste snimali gradske jurnjave? Je li kamera bila na kacigi?
Znaš, to je bilo užasno rizično za snimanje. Snimatelj je na glavi imao takozvani helmet cam. To nije ona mala GoPro kamerica od 10 grama, nego prava, velika kamera. Taj šljem i sve na glavi ima oko 10 kila.
Express: Snimatelj s tih 10 kila na glavi vozi skuter kroz grad, migolji kroz Aveniju Vukovar između dvije kolone auta, po trotoaru… Trebalo je hrabrosti za to.
Da je s tom kamerom na kacigi pao, slomio bi vrat. Treba držati tu težinu na glavi, kadrirati i voziti. Snimatelj Dario Hacek, koji je radio i moj zadnji film o braniteljima “ A bili smo vam dobri”, obavio je savršeno vrlo zahtjevan i opasan posao.
A snimali smo potpuno ilegalno, bez ijedne dozvole! Tako sam zadnji put radio na Akademiji kao student, tamo negdje 1979. godine. Da nas je uhvatila policija, prijetile su teške kazne. Scena s jajima kod zgarišta Vjesnika, među tramvajima – to smo sve snimili bez ikakvog osiguranja. Tramvaji dolaze, ovaj ide preko, hoće li ga udariti ili neće… Da smo film radili profesionalno sa svim dozvolama, koštao bi oko 200 tisuća eura. Na koncu me koštao negdje oko tri, tri i pol tisuće eura, što sam uglavnom potrošio na dnevnice stranim radnicima. Plaćao sam svakome po 50 eura za dan snimanja i poslije bih odveo promrzlu ekipu i Nepalce na ručak. Snimali smo na ulici po zimi, u siječnju i veljači, bez ikakvog cateringa ili čaja.
Express: Početna scena, subjektivni kadar Nepalca na transportnim bolničkim kolima, jako je dojmljiva…
Bolnicu mi je HTV dozvolio da snimim na njihovom hodniku, a operacijska dvorana je zapravo snimljena u mom uredu na televiziji. Kirurg u filmu je Ivo Balenović, književnik i moj prijatelj po čijim su knjigama rađene “Metastaze” i “Ljudožder vegetarijanac”. On je stvarni doktor, ginekolog, pa je to ispalo autentično. Zapravo, svi statisti u filmu, osim Nepalaca i Indijaca, moja su familija i prijatelji.
Express: Već ste godinama na HAVC-u na čitanju scenarija. To je, kako sam vas shvatio, zapravo vrlo zahtjevan posao?
Da, dobiješ mandat godinu plus godinu. Ovo mi je već drugi mandat. Bio sam umjetnički savjetnik za igrani film još u vrijeme Hribara. To je vrlo zahtjevan posao. Sad nam dolazi otprilike 20 posto više scenarija po javnom pozivu nego kad smo krenuli. Umjetna inteligencija je postala alat koji autori sve više koriste i mislim da je to razlog tolikog porasta. Prije si se ipak morao malo pomučiti da napišeš scenarij. Korištenje umjetne inteligencije kao alata je sigurno dobro, nema spora, ali svejedno će na kraju dobar autor dati svoj umjetnički i zanatski touch. Ja kao čitač vrlo brzo otkrijem kada nastanak scenarija vodi AI a kada autor. Ali ti svejedno moraš proći i iščitati taj broj. Na zadnjem natječaju smo imali 260 scenarija!
Express: Pa koliko je to teksta???
Pa dobro, nisu sve gotovi scenariji. Oko 140 prijava je za razvoj scenarija, gdje ti dođe samo treatment, sinopsis i dvije raspisane scene. To se brzo pročita, ali ovih ostalih 120 x 100 stranica scenarija, pa prateći materijali…
Express: Postoji li neka prepoznatljiva tendencija u toj masi teksta?
Što se tiče žanrova, ima svega. Vesele me odlični scenariji za dječje filmove, porast komedija… Evo, mi smo sad na HAVC-u predložili “Svadbu 2”, što me jako veseli… Kronični je nedostatak kvalitetnih scenarija o Domovinskom ratu. Stižu nedorađeni scenariji, niske umjetničke i zanatske kvalitete. Sramotno je da uz najlošije tekstove na temu Domovinskog rata dolazi najviše preporuka i pritisaka. Drago mi je da smo na zadnjem javnom pozivu KONAČNO dobili iznimno kvalitetan scenarij o ratnom Osijeku 1991. koji smo također podržali.
Express: Gledao sam ‘Svadbu’ nekoliko puta i jako mi je dobra. Gdje god je film došao, od Zagreba do Beograda, od Bihaća do Londona, punio je kina. Kako to da je proizveo takav interes?
To je fenomen. Današnja političari jako dobro žive plašeći narod – ovaj će nas napasti odavde, onaj odande, četnici, ustaše, ajme majko draga… Dok ljudi žive u strahu, moćnici rade što hoće. Najsvježiji primjer je radioaktivni otpad u Lici. I onda, kad netko napravi film koji pokaže da je sve to skupa cirkus, raja to prihvati kao lijek, kao grupnu terapiju. Radnja idućeg nastavka, da ne otkrivam previše, seli se u Bosnu i Hercegovinu, u Mostar. Dobro da se ta terapija širi regijom.
Prvi dio je bio masovno gledan, preko osamsto tisuća ljudi u Hrvatskoj, 2 milijuna u regiji.
Express: Ljudi to uspoređuju sa ‘Žikinom dinastijom’, ali meni je ‘Svadba’ puno bolji film na niz načina. Glumački je izvrstan, a Rene Bitorajac je sjajan. Rene je vaš glumac, vi ga obožavate. Vas dvojicu zovu najboljim tandemom hrvatskog filma.
Mi smo radili tri filma zajedno: “Metastaze”, “Ljudoždera vegetarijanca” i “A bili smo vam dobri”. U sva tri filma je dobio Zlatnu arenu za glavnu mušku ulogu. Veliki, veliki glumac. Rene je genije.
Express: Sjećam se prvog prikazivanja vašeg debija ‘Sokol ga nije volio’. Već s prvim filmom zapravo ste zakoračili na velika vrata u kinematografiju. Kakav je to bio osjećaj?
Ja sam imao veliku sreću. Akademiju sam završio 1982. godine, a moj prvi profesionalni posao bila je igrana drama “Hildegard”. Za taj posao angažirao sam Ivu Gregurevića i Fabijana Šovagovića. Od tog je vremena sa Šovom i Ivom krenulo neraskidivo prijateljstvo, odmah smo kliknuli. U to vrijeme sam gledao tri filma dnevno, išao svakodnevno u kazalište i gledao “Sokola” u Gavelli. To je bila vrhunska predstava, imala je valjda 700 izvedbi, nešto neopisivo. Ja sam svaki put poslije predstave sjedio sa Šovom u kafiću u Gavelli i dosađivao mu: “Šovo, daj mi da ja to režiram.” A u to vrijeme je sedam-osam ozbiljnih redatelja htjelo režirati tog “Sokola”.
S vremenom su ljudi odustajali, a ja sam visio tamo, ne samo zbog predstave nego i zbog društva. Tamo se ostajalo do jutra, lokalo se, sve do zatvaranja kafića. Nakon što sam ga pet-šest puta pitao, Šovo mi je rekao: “Pa daj, mali, ajde… nemaš ti pojma o životu, nemaš ovo, nemaš ono.” I ja sam prestao pitati.
Nakon godinu dana, kad je splasnula ta euforija oko predstave i kad su ljudi prestali zivkati Šovu, on sam dolazi meni za stol i kaže: “Schmidt, hoćeš ti režirati ‘Sokola’?” Ja kažem: “Šovo, nemoj me zezati, fakat nije fer nakon svega što si me izmučio.” Kaže on: “Ne, ne, režirat ćeš ‘Sokola’. Ozbiljno. Evo ruka.” Eto, tako ti je to bilo.
Zatvorili smo se kod njega u Mesničkoj, iznad stana je imao garsonijeru, i tamo smo prerađivali tekst uz litre i litre rakijetine i šta sve ne. I napravili smo jednu ključnu stvar. U kazališnom komadu Benoš, Šimin sin pogine na kraju prvog čina. U teatru je to funkcioniralo, ali meni je za film bilo neprihvatljivo.
Express: Sa Šovom je bila teška bitka?
Daaaaa. Na koncu ja, onakav balavac imao sam drskosti inzistirati da Benoša zadržimo kroz cijeli film, do kraja. Kasnije, kad je film izašao, Božidar Violić, koji je režirao “Sokola” u Gavelli, vikao je na Šovu da smo upropastili tekst a meni je uskratio pozdrav i prolazio pored mene kao pored turskog groblja.
Express: Uskratio pozdrav zbog te promjene!?
Tako je. Samo da vam još ovo kažem, to je isto zanimljivo. Jako smo se mučili oko podjele za ulogu Benoša – tko će ga igrati. I sjedimo Šovo i ja u garsonijeri, radimo podjelu, kad u garsonijeru ulazi Filip. On je tada još bio student glume na Akademiji. Kako je služio vojni rok u JNA, uđe u uniformi… Vitak, nasmijan, odlično je izgledao. Ja kažem Šovi: “Evo ti Benoša!” Šovo se odmah prepao: “Ma ne, ne, ne… pa šta ako napravi sranje, propast će mu život.” Užasno se bojao da će Filip biti loš, a Filip je na kraju bio briljantan.
Express: U tom filmu nema loše uloge – od Gregurevića pa nadalje. Film je izazvao dosta šokova, a i danas traje, svako malo je na Klasik TV-u, odlično stari.
Sjećam se, sjedimo u Domu Armije u Puli na presici nakon filma, Ivo Gregurević sjedi pored mene. Digne se jedna novinarka iz Beograda i pita ga: “Druže Gregureviću, je li taj ustaša kojeg igrate pozitivan ili negativan lik?” Ivu je oblio znoj, pazi, to je bila 1988. godina! Tišina je trajala dugo a onda Ivo progovori: “POZITIVAN!” Sutradan je izašla duplerica u jednim srpskim novinama, velika moja slika i naslov iznad nje: “Snimljen je prvi ustaški film”.
Express: Ma to je zapravo jedan skroz realan i pošten film.
Da, ja sam od Šove i od Zvonimira Berkovića preuzeo tu neku političku orijentaciju koja je prije svega mačekovska, radićevska. Mi smo bili haessovci – ljudi koji su uvijek bili za dijalog, a ne za ratne opcije. Tako da taj film nema nikakve veze s ustaštvom.
Express: To je bilo zločesto i tendenciozno tumačenje.
U Puli tada nismo osvojili ništa od službenih nagrada, osim što sam ja dobio nagradu za najboljeg debitanta. Krenuli su strašni napadi po novinama, ali zanimljivo, jedan od najpoznatijih kritičara u Jugoslaviji, Milan Vlajčić koji je pisao za Politiku, napisao je panegirik o filmu. Napisao je točno ono što sam ja mislio da će ljudi prepoznati. A svi drugi, uključujući ove zagrebačke kritičare u Večernjaku i Vjesniku – oni su me zakucali na križ. A na premijeri filma u Vinkovcima – pazi sad ovo – šef Službe državne bezbjednosti (UDBA-e) za Slavoniju i Baranju priveo je Šovu i mene odmah nakon projekcije! Ispitivao nas je koja je ustaška organizacija financirala film. Ja mu kažem: “Čovječe, RSIZ kulture, o čemu ti pričaš?!” Mislim da smo mi jedini ljudi u Jugoslaviji koji su bili hapšeni na vlastitoj premijeri filma. Sprema se večera u hotelu u Vinkovcima, publika nam prije toga plješće 20 minuta, ne pušta nas s pozornice, a nas dvojicu sprovode na ispitivanje. Ujutro su nas odmah strpali na prvi autobus za Zagreb, nismo ni prespavali. Eto, to ti je bio hladan tuš.
Express: Branko, vi ste Osječanin, Slavonija je užasno važna u vašem životu i opusu. Snimili ste i ‘Đuku Begovića’, pa ‘Kraljicu noći’ o odrastanju u Osijeku…
Pa jest, a i idući film koji pripremam ponovno me vraća tamo. Dobio sam prolaz na HAVC-u za projekt po romanu “Listanje kupusa” Igora Beleša koji se bavi ratom u Borovu 1991. godine, ali kroz vizuru djece koja su tamo živjela. Film će se zvati “Limuni i harmonike”. Radit ću ga s producentom Želimirom Babogredcem, vlasnikom Rockoko studija, on je moj veliki prijatelj. Dugo sam radio sa Stankom Babićem, ali sad smo se dogovorno razišli i prešao sam kod Želimira. Tako da iduću jesen opet snimam u Slavoniji.
Express: A najavili ste i igrani film o Kići Slabincu?
Da, radimo na filmu baziranom na njegovom životu, u suradnji s Kićinom bivšom ženom Dubravkom Boušom koja je napisala monografiju o njemu. Kićo je bio genijalan pjevač, kompozitor, roker i bećar, zabavljač… Mislim da kompletnijeg i nadarenijeg pjevača Juga nije imala. Nakon smrti je nepravedno marginaliziran. Drago mi je da napokon ima ulicu u našem Osijeku i vjerujem da će ovaj projekt pomoći da Kićo dobije mjesto koje mu pripada.
Kićo mi je bio susjed, odrasli smo u istoj ulici u Osijeku, sto metara jedan od drugoga a i dobro smo se poznavali. Zvao me je Švabo.
Express: Nisam to znao. Vaša je obitelj folksdojčerska?
Da, potječem iz njemačke, folksdojčerske obitelji. Nemam druge krvi osim njemačke.
Express: Kakvo je bilo to odrastanje u Slavoniji u tom kontekstu?
Moji treći prijatelj u mladim danima, osim Šove i Ive Gregurevića, koji mi je poslije bio i vjenčani kum, bio je Ivo Kušan. Zbilja sam imao sreću biti iznimno blizak s tim hrvatskim velikanima. Kušan i ja smo napisali scenarij o sudbini Folksdojčera u Slavoniji. Puno nam je pomogao povjesničar Vladimir Geiger.
Express: On je korektan povjesničar, skrupulozan prema činjenicama, nije tendenciozan.
Prvi je doktorirao na temi Sudbina Folksdojčera u Jugoslaviji. On je našao pisma obitelji koja je strašno stradala u Krndiji. To je, uz Valpovo, bio jedan od najvećih logora za Nijemce.
Express: Što se Nijemcima zapravo dogodilo?
Uvijek mi je mučno o tome govoriti. Što se s Nijemcima dogodilo za vrijeme Drugog svjetskog rata više manje znamo, ali poslije… Ja do 1945. o Titu imam jedno mišljenje, a od 1945. drugo. Do ‘45. je puno pozitivnog je napravio, ali nakon toga… 1945. donešen je Zakon o logorizaciji Nijemaca. Svi Nijemci koji nisu aktivno pomagali narodnooslobodilački pokret završili su u logoru. Uvijet za slobodu bio je da svu imovinu predaju Narodnoj vlasti. Moraš znati da su to bili bogati ljudi. Time je legalizirana ogromna pljačka velikog broja ljudi. Na popisu stanovnika 1939. bilo je 900 tisuća Nijemaca u Jugoslaviji. Pola od tog broja se povuklo s njemačkom vojskom, to su bili oni koji su otvoreno podržavali Hitlera. A ovi ostali, raja koja nije ništa skrivila – naivno su ostali. Titova odluka o logorizaciji Nijemaca dovela je do toga da su se na prvom popisu stanovništva u Jugoslaviji 1948. kao Nijemci izjasnilo samo 52.000 ljudi. Gdje je nestalo i što se dogodilo sa 400.000 Nijemaca!!!
Express: Razdoblje 1945. – 1950. bilo je užasavajuće. Baš sam ovih dana čitao knjigu Marijana Previšića o Golom otoku – to je nešto strašno, šokantno. Samo, eto, ljudi se danas svrstavaju za i protiv pa uopće ne gledaju nijanse, a tih nijansi je bilo masa i režim se jako razlikovao od razdoblja do razdoblja. Hoće li taj film o folksdojčerima ikada biti snimljen? Česi i Nijemci su imali jedan sjajan film, ‘Haberman’, koji je prikazao surovosti jednih i drugih.
Kad smo Kušan i ja došli u Njemačku tražiti pare za taj film, svi su nas dočekali kao teške desničare i revizioniste koji hoće mijenjati povijest. Ma ne mijenjaš povijest, čovječe, samo pričaš o tome što se dogodilo ljudima koji nisu bili ništa krivi osim što su bili Nijemci. To je tema. Ali ja sam vjerojatno zadnji koji bi to u Hrvatskoj mogao snimiti, a nažalost neću. Neću stići. Teška mi je to tema, znaš. Radije ću se baviti Kićom Slabincem nego time, previše to čovjeka potroši.
Express: Vi nikada niste zazirali od ulaska u najkritičnije teme – od dva filma o zdravstvu (‘Ljudožder vegetarijanac’), do film o braniteljima, o Crkvi (‘Agape’)… Vi ste skoro sami za sebe jedan hrvatski crni val.
Pa evo, pokazao sam ovaj novi film o stranom radniku Dejanu Šoši. Znaš Šošu, on je odličan urednik filmskog programa na HRT-u. Kaže on meni kad je pogledao film: “Znaš šta, Schmidte, kad god tebe otpišemo, ti se vratiš briljantnim filmom. Ovo ti je najbolji film nakon Metastaza.” Tako mi je rekao – povratak otpisanog!
Dodaj komentar