- Tokom Drugog svetskog rata, zbog jevrejskog porekla, skrivala se od Gestapoa i doživela traumu koja je trajno ostavila trag na njoj.
- Nakon rata ostvarila je bogatu karijeru u pozorištu i filmu, ostavivši najjači utisak u ulogama mudrih i duhovitih baka.
Frajnd Bela Rahel rođena je u Zemunu 27. avgusta 1911. godine u siromašnoj porodici. Pozorište je zavolela odmalena zahvaljujući rođaku pozorišnom rekviziteru. Već 1930. godine počinje da statira u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, a 1931. postaje njegov stalni član.
Prelaskom u Beograd 1940. godine sa suprugom Aleksandrom Stojkovićem uzima ime Marija Stojković, dok nakon suprugove smrti bira umetničko ime po kome ostaje uvek prepoznatljiva Rahela Ferari.
Ratni užas i beg od Gestapoa
Tokom Drugog svetskog rata, zbog jevrejskog porekla, krila se po manjim mestima u okolini Beograda. Iz kuće u kojoj se krila spasila se zahvaljujući drugarici koja je iznenada došla sa vestima o pozivu iz pozorišta u Pančevu — obe su radosno istrčale i ostavile nemce u čudu. Ipak, od parališućeg straha tokom bega, Rahela je osedela preko noći.
Karijera, uloge i kultni citati
Nakon rata nastupala je u Novom Sadu, Jugoslovenskom dramskom pozorištu i Ateljeu 212. Iako je glumila i u filmu „Skupljači perja“, najveću popularnost stiče u poznijim godinama igrajući mudre, lukave ili senilne bake u ostvarenjima poput „Grlom u jagode”, „Nacionalna klasa”, „Davitelj protiv davitelja”, „Tango argentino” i „Tesna koža”.
Iz filma „Tesna koža“ zauvek ostaje upamćen njen čuveni monolog:
„Celog života sam štedela, ceo vek štedela. Štedela paru na paru, jela koske i kačamak, pušila najgoru krdžu i šta sam uštedela? Ništa!“
Neostvarene uloge
Reditelj Goran Marković razmišljao je o Raheli za ulogu tetkice Keve u filmu „Majstori, majstori“, ali je odustao procenivši da školovana glumica možda ne bi iznela taj specifični lik na način koji je zamislio.
Odnos sa mladim glumcima i anegdota sa Žarkom Lauševićem
Van scene, bila je posvećena prirodi, građenju kuće na obali Dunava i životinjama. Posebnu bliskost negovala je sa mlađim kolegama, a naročito sa Žarkom Lauševićem. Povodom njihovog prijateljstva sama Rahela je zabeležila:
„Mi stalno pravimo kerefeke.“
Kada je Žarko dobio sina, pozvao ju je u sitne sate da joj javi srećnu vest. Na njenu grdnju što ga zove u pola noći, Laušević joj je odgovorio:
„Vama sam prvo javio, jer vi ste moja devojka.“, pisao je Danas.
Životni optimizam i odlazak
Uprkos svim teškim životnim iskušenjima, sačuvala je vedrinu. U jednom od svojih poslednjih intervjua izjavila je:
„Srećna sam, osećam to kao dar, što nisam postala neki zagriženi babac.“
Rahela Ferari preminula je 1994. godine u Beogradu i sahranjena je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.




Dodaj komentar