Svjetska pijanistica: “U srcu sam uvijek ostala Hrvatica, iako sam odrasla u Njemačkoj”

Dok ljetne pozornice diljem Europe ponovno ispunjava zvuk klasične glazbe, hrvatska pijanistica Ana-Marija Markovina predstavila je projekt kojemu je posvetila godine rada. Objavljen za uglednu diskografsku kuću Hänssler Classic, album „Fanny Mendelssohn Hensel: Complete Piano Works Vol. 1“ donosi čak 74 samostalna komada raspoređena na četiri CD-a i predstavlja prvi dio cjelovite snimke klavirskog opusa Fanny Mendelssohn Hensel, skladateljice čija je glazba desetljećima ostajala u sjeni njezina slavnog brata Felixa Mendelssohna. Posebnu vrijednost izdanju daje činjenica da velik dio djela dosad nikada nije bio snimljen, čime ovaj projekt predstavlja značajan doprinos istraživanju i očuvanju glazbene baštine 19. stoljeća.

Ana-Marija Markovina jedna je od najcjenjenijih europskih pijanistica svoje generacije. Rođena u Hrvatskoj, a odrasla i profesionalno oblikovana u Njemačkoj, tijekom karijere nastupala je na nekima od najuglednijih svjetskih pozornica, uključujući Berlinsku filharmoniju, Konzerthaus Berlin, Musikverein u Beču, Laeiszhalle u Hamburgu te brojne koncertne dvorane diljem Europe, Azije i Amerike. U intervjuu za 24sata komentirala je novi album, nastupe diljem svijeta, ali i svoje hrvatsko podrijetlo. Kaže kako ima jedno djelo Fanny Mendelssohn Hensel koje ju je posebno iznenadilo, a to je “Ostersonate”, Uskrsna sonata.

– Komad je već snimljen, ali je totalno nepoznat. Tu sonatu je Fanny napisala 1828., međutim tek je 2012. dokazano da je djelo skladala Fanny, a ne Felix. Sonata ima 4 stavka izuzetnog intenziteta, a 3. i 4. su posebno virtuozni i pijanistički zahtjevni. U toj sonati se vidi inovativni skladateljski jezik, nekonvencionalan i eksperimentalan. Može se upoznati cijelu Fannyjinu genijalnost – istaknula je u razgovoru. Markovina često ne snima samo najpoznatija djela, već kompletne opuse skladatelja. 

– Da bismo zapravo mogli upoznati jednu umjetničku ličnost, moramo ju upoznati u cjelovitosti. Kada uđem u život skladatelja ili skladateljice imam želju da saznam sve i ne mogu samo istražiti visine, nego me zanimaju i doline. Tek dok se upozna cijelo djelo, otkriva se jedna cjelovita slika koja je više nego zbroj njenih pojedinačnih elemenata. U potrazi za tom cjelovitosti slijedim filozofski smjeru gestalt teorije – ispričala nam je. Kaže kako je na izvjestan način glazbena arheologinja, a otkrila je i koliko istraživanja prethodi samom sjedenju za klavir.

– Istraživanje prije početka studiranja skladbi obuhvaća čitanje više izvora, to jest biografija, pisma te izvještaja svjedoka tadašnjeg vremena. Moram skupiti autografe, koji su ponekad rasuti po arhivima cijeloga svijeta, a uz to moram i prostudirati autografe iako su skladbe već objavljene. Izdavanje autorskog teksta je već interpretacija, i ja želim raditi što temeljitije i autentičnije, hermeneutski. Vrijeme koje po projektu uglavnom traje nekoliko godina ide jako u dubinu – kaže nam pijanistica. Nastupala je u Berlinskoj filharmoniji, Musikvereinu u Beču i brojnim drugim svjetskim dvoranama, a otkrila nam je postoji li koncert koji ju je najviše obilježio.

– Ima ih nekoliko, ali bi željela istaknuti jedan od posljednjih koncerata, kada sam na Fannyjin smrtni dan, 14.5., svirala nekoliko praizvedbi njezinih komada u Mendelssohnovoj kući u Berlinu. To je bilo jako emotivno. Svirala sam u životu do sada više od 2000 koncerata, i ima jako puno nezaboravnih trenutaka. Bilo bi teško sada nabrojati više njih – priča nam Markovina. Rođena je u Hrvatskoj, ali se umjetnički oblikovala u Njemačkoj. Osvrnula se na svoje podrijetlo.

– Moji roditelji su se preselili u Njemačku kada sam ja imala dvije godine. Odrasla i školovana sam u Njemačkoj, i njemački je moj prvi jezik. Filozofska djela u romane svjetske književnosti sam čitala na Njemačkom, a po mogućnosti uvijek na originalnom jeziku. Ali sam u srcu i u duši uvijek bila i ostala Hrvatica. Prije par godina sam se na pola preselila u Varaždin; tako da ja i moja obitelj sada živimo na dva mjesta, u Kölnu i Varaždinu. Moja kći pohađa školu u Varaždinu, a sada će ići u glazbenu srednju i jako sam sretna zbog toga. Takvo glazbeno obrazovanje u Njemačkoj ne postoji, a uz to jako volim svoju Hrvatsku. Skoro nikad nisam svirala u Hrvatskoj, ali imamo malu seriju salonskih koncerata. Inače ne mogu reći da poznajem Hrvatsku publiku – istaknula je. Paul Badura-Skoda bio je njezin mentor i kako kaže, najvažniji učitelj, a nazvao ju je jednom od najvažnijih umjetnica svoje generacije.

– Sve mogu zahvaliti njemu. Tu rečenicu mi je napisao jako rano, i nisam je ni htjela staviti u biografiju. Uvrstila sam taj citat u svoj curriculum vitae tek kada me je pitao zašto ga nigdje ne spominjem. Odgovornost u svojoj umjetnosti osjećam neprekidno. Ne mogu odsvirati samo to što sam uvježbala, to je bilo važno dok sam bila na početku karijere, nego moram izvesti takav performance da se u ljudima promjeni nešto a da su toga uopće svjesni. To je zadatak umjetnika; pokloniti se, dati nešto od sebe, otvoriti nove puteve osjećanja i razmišljanja, stvoriti izvor inspiracije. Svaki koncert nosi uvijek taj veliki zadatak, bez obzira na to da je u velikoj i slavnoj sali ili u manjem krugu. Odgovornost je uvijek ista – komentirala nam je u razgovoru. Za kraj je komentirala što je kroz godine rada naučila o sebi kao umjetnici.

– Sve što znam i sve što sam shvatila o sebi sam naučila kroz glazbu. Upravo završavam treću knjigu „Heim-Spiel“, u kojoj pišem o tome što nas klavir može naučiti za život. Moj cijeli životni put ide kroz glazbu, kada sviram a i kad ne sviram. Klavir je moja prva ljubav i mislim da će i zauvijek ostati moja najveća. Vježbam svaki dan, ne samo da bi držala formu, nego i kao jednu vrstu mentalne higijene. Kada vježbam sve unutrašnje dođe na svoje mjesto, sve nađe novi red. Vježbam uglavnom rano ujutro prije nego što se obitelj probudi, i kasno navečer. Ujutro je duh svjež i učim novi tekst, a navečer vježbanjem proradim sve događaje dana. To je jedna vrsta meditacije – iskrena je pijanistica.