Aleksandra Ivanović |
- Jedno od najupečatljivijih iskustava bila je vožnja do Grčke, koja je donela osećaj slobode i nova poznanstva.
- Za put su se pažljivo pripremali, sa posebnom opremom i organizovanim prtljagom, zahvaljujući Veljkovoj iskustvenosti i mudrosti.
Život na Avali donosi poseban mir, ali i uzbudljive avanture na motoru koje privlače veliku pažnju javnosti. Umesto izlazaka i gradske gužve, Verici Rakočević fokus je na boravku u prirodi, vožnji dvotočkašem i očuvanju vitalnosti.
Verica kaže da je sva sreća što Veljko i ina volimo prirodu i mrze gradsku gužvu.
– Mi nismo ljudi koji izlaze uveče. Više volimo da sednemo na motor, odemo do Lovačkog raja blizu Aranđelovca i tamo kupimo ogromnu veknu najboljeg hleba, ili da šetamo po Fruškoj gori, nego da idemo po kafanama. Imam veliku sreću što on, bez obzira na svoje godine, uopšte nije čovek noćnog života. Skoro me je jedna prijateljica pitala – dobro, kako se uopšte popneš i siđeš sa motora? Rekla sam joj – podignem nogu u vazduh i siđem, ne razumem u čemu je problem! Imam sreću što nemam zdravstvenih problema, ništa me ne boli, dok se mnogi žale na kosti i kolena već u pedesetim godinama.”
Jedno od najupečatljivijih putovanja bila je vožnja motorom do Grčke, sa pauzama u Vranju i Skoplju, koja je otkrila potpuno novu dimenziju slobode. Planovi već obuhvataju još veću i zahtevniju turu krajem septembra.
“Kada smo išli u Grčku, Veljko je predložio da idemo motorom. Rekla sam da ću videti i da ću se vratiti avionom iz Soluna ako mi bude teško. Međutim, ostala sam potpuno očarana tim putem. Ta vrsta slobode je neverovatna – vetar, vazduh, noću gledate zvezde, danju prirodu oko vas. Stajali smo na svakih 100-150 kilometara, odmarali kod našeg prijatelja Radomira u njegovom božanstvenom kampu u Vranju, prespavali u Skoplju i nastavili za Grčku. Krajem septembra se spremamo za jednu još veću turu. Imam neverovatnu energiju, to je ono moje ‘kosovsko zrno’ koje kad proklija ne može da pomeri ni oluja, ni grad, ni vetar.”
Pored samog puta, ključnu ulogu u pripremanju imala je i dobra organizacija, nabavka specijalne opreme i raspodela prtljaga.
“Za motor me je spakovao Veljko, on je zapravo jedan jako mudar muškarac. Kupio mi je najbolju opremu, štitnike i specijalne majice i helanke koje propuštaju vazduh. Kada sam ga pitala gde misli da ja spakujem svu svoju garderobu i kozmetiku, pošto smo ranije putovali kamperom gde sam nosila ceo garderober, on je rekao – samo ti spremi sve što želiš i ne brini. On ima dva kofera sa strane i jedan pozadi. Taj pozadi je bio njegov, a ova dva sa strane su bila moja. Naravno, na kraju sam shvatila da pola stvari koje sam ponela uopšte nisam ni obukla. Sve je jednostavno kada čovek ume, a Veljko očigledno zna šta radi.”




Dodaj komentar