radiobalkanfox
Gotovo je nevjerojatno s koliko se truda može snimiti preusporen postapokaliptični film. Žanr koji po svojoj prirodi nudi napetost, akciju i duboka filozofska pitanja o ljudskosti u rukama Ridleyja Scotta, redateljskog velikana koji stoji iza klasika poput “Gladijatora“, “Aliena” i “Blade Runnera“, trebao bi biti siguran pogodak.
Njegov najnoviji uradak, “Psi pod zvijezdama” (“The Dog Stars”), imao je sve preduvjete za uspjeh: budžet od 110 milijuna dolara, hvaljeni književni predložak Petera Hellera i zvjezdanu glumačku postavu predvođenu Jacobom Elordijem, Joshom Brolinom, Guyom Pearceom i Margaret Qualley. Ne zaboravimo i pseću zvijezdu, belgijskog ovčara Jaspera (kojeg su na setu utjelovila čak tri psa).
Ipak, krajnji rezultat je film koji kritičari gotovo jednoglasno proglašavaju jednim od najslabijih u Scottovoj dugoj i plodnoj karijeri. Umjesto napetog trilera ili dirljive drame dobili smo dva sata melankoličnog lutanja koje ostavlja gledatelja s jednim pitanjem: koja je uopće bila poanta?
Oprez, slijede spojleri… Radnja filma smještena je u 2035., devet godina nakon što je pandemija smrtonosnog virusa izbrisala veći dio čovječanstva. Pratimo Higa, bivšeg mehaničara i pilota, kojeg utjelovljuje Jacob Elordi. Hig živi u izoliranom hangaru na napuštenom aerodromu u Coloradu, a jedino društvo prave mu njegov vjerni pas Jasper i Bangley, cinični i do zuba naoružani bivši marinac kojega glumi Josh Brolin. Njihova dinamika trebala bi biti srce filma: Hig je optimist, dok je Bangley prekaljeni realist.
Nažalost, ova temeljna suprotnost prikazana je kroz klimav scenarij Marka L. Smitha, čiji su dijalozi često nespretni i previše izravni, kao da likovi prvi put izgovaraju misli koje bi trebale biti dio njihove svakodnevice već godinama. Film ne istražuje prirodu katastrofe, ne daje ime virusu niti objašnjava kako se širio. Dok najbolji postapokaliptični filmovi uspijevaju stvoriti napetost upravo uskraćivanjem informacija, ovdje nedostatak konteksta samo pridonosi osjećaju ispraznosti.
Najveći problem filma je njegov izrazito spor, gotovo letargičan tempo. Scott se prepušta dugim kadrovima Higova preleta Cessnom iznad opustošenoga krajolika. Iako su ti prizori nedvojbeno prekrasni, oni ubijaju svaku naznaku dramske tenzije. Unatoč svim manama, postoje trenuci u kojima se Scottov vizualni genij probije kroz opću letargiju i servira nam scene koje su uzbudljive i napete (direktor fotografije je Erik Messerschmidt, dobitnik Oscara za rad na filmu “Mank”).
Koliko god povremeni bljeskovi akcije i horora bili impresivni, ne mogu nadoknaditi temeljni problem filma: nedostatak uvjerljivih likova i emocionalne dubine. Središnji romantični zaplet između Higa i Cime trebao je biti emocionalno sidro filma, no ispada jednako blijed i nerazvijen. Čak su i negativci, pljačkaši (“Reapers”), razočaravajuće jednodimenzionalni – bezimena, tetovirana horda koja izgleda kao da je ispala iz jeftine kopije “Pobješnjelog Maxa”. Nakon svih opasnosti, moralnih dilema i kratkotrajnih užasa, “Psi pod zvijezdama” završavaju na najjednostavniji i najnezadovoljavajući mogući način. U konačnici, najveći grijeh filma nije to što je spor ili povremeno dosadan nego to što je besciljan. Ridley Scott, redatelj koji se nikad nije bojao rizika, kao da je projekt odradio na autopilotu.
Dodaj komentar