radiobalkanfox
Videoigre su oduvijek bile težak zalogaj za filmske studije, a Capcomova franšiza “Resident Evil” tijekom četvrt stoljeća i sedam igranih filmova prošla je posebno trnovit put. Dok su se igre vratile staroj slavi, ekranizacije su uglavnom razočaravale fanove. No čini se da je osmi pokušaj napokon donio prekretnicu. Redatelj Zach Cregger zanemario je doslovno praćenje originalne priče i snimio intenzivan horor preživljavanja koji briše granicu između filma i igre. Film smo pogledali na premijeri 16. rujna u IMAX-u, gdje njegova klaustrofobična atmosfera posebno dolazi do izražaja.
Nema nepobjedivih junaka koji akrobacijama izbjegavaju metke ni beskrajnog objašnjavanja mitologije korporacije Umbrella. Radnja se odvija tijekom jedne noći, a u središtu je medicinski kurir Bryan, običan mladić koji na kraju smjene pristaje prevesti tajanstveni biološki teret u bolnicu u Raccoon Cityju. Usred snježne oluje na zaleđenoj cesti udari ženu koja istrči iz šume. Pokušava joj pomoći, ne shvaćajući da je ona prva mutirana osoba koju će sresti te večeri. Rutinska vožnja tada se pretvara u nemilosrdnu borbu za život.
Za razliku od elitnih junaka iz igara, Bryan nema policijsku obuku, ne zna rukovati oružjem i bježi od odgovornosti. Glumac Austin Abrams vrlo ga uvjerljivo pretvara u antijunaka s kojim se publika lako poistovjećuje. Kada konačno pronađe oružje, ruke mu se tresu, a svaki susret sa zaraženima postaje teška borba.
Cregger je želio da Bryan reagira poput prosječnog gledatelja koji se iznenada našao usred apokalipse. Kamera zato često lebdi iznad njegova ramena i oponaša perspektivu iz trećeg lica poznatu iz video igara. Bryan mora štedjeti metke, pretraživati mračne farme u potrazi za resursima i rješavati prepreke pod pritiskom. Kada mu put blokiraju zaključana vrata, prvo puca u lokot, a zatim se u njih zalijeće automobilom. Pokušaj završava katastrofalno i ostavlja ga bez prijevoza.
Horor se oslanja na praktične efekte, animatronske lutke teške stotine kilograma i tjelesni horor osamdesetih, posebno filmove Johna Carpentera. Umjesto sporih zombija gledamo stvorenja koja mutiraju brzo i odvratno. Psu se glava rastvara i otkriva pipke, iz trbuha čudovišta izlaze štakori, a Bryana ulicama progoni golema masa ljudskih udova. Publika nikada ne zna u što će se sljedeće tijelo pretvoriti. Ispod nasilja skriva se crni humor. Prva verzija filma sadržavala je mnogo više šala, ali su probne projekcije pokazale da komedija potkopava atmosferu straha pa je većina izbačena. Preostali humor služi kao kratko olakšanje: Bryan mrmlja dok drhtavim rukama pokušava napuniti pištolj ili zaražene pse nadmudriti ljestvama. Takvi trenuci vjerno prenose frustracije igrača za konzolom.
Nakon furioznih prvih tridesetak minuta napetost pada kada Bryan u gradu susretne druge preživjele. Paul Walter Hauser i Kali Reis pojavljuju se u manjim ulogama, ali njihovi likovi uglavnom služe objašnjavanju radnje. Film tada gubi dio klaustrofobične atmosfere, karakterizacija sporednih likova ostaje površna, a tema preuzimanja odgovornosti pada u drugi plan. Publiku će podijeliti i odluka da se gotovo potpuno zanemari mitologija igara. Virus i mutacije više podsjećaju na parazite iz četvrtog nastavka nego na izvornu zarazu, dok mnoga kultna čudovišta uopće nisu uključena. Creggera očito nije zanimala doslovna ekranizacija. Poznati predložak iskoristio je kao temelj za vlastiti, zastrašujući horor. Fanovi možda neće dobiti “Resident Evil” kakav poznaju, ali dobili su prvi film koji doista prenosi stres, nemoć i paniku igranja.
Dodaj komentar