radiobalkanfox
Goran Bare koji je preminuo u 62. godini, godinama se borio s ovisnošću o heroinu, a ta je borba obilježila i njegov privatni život i glazbenu karijeru. S heroinom je počeo 1984. godine, a nekoliko godina poslije počele su i prve ozbiljne krize.
Njegovu životnu priču zabilježio je glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš u monografiji „Goran Bare: Budi ponosan”, objavljenoj u izdanju Croatia Recordsa. Dragaš poznaje Bareta još od sredine 80-ih, a kroz godine razgovora i intervjua, među ostalim i za Jutarnji list, glazbenik mu je otvoreno pričao o teškim životnim razdobljima.
Nakon rata iz Majki su otišli Kilmister, Duspara i Duja, a bend se nakratko raspao. To je Bareta jako pogodilo.
– Bilo je to gadno vrijeme, odjednom je sve nestalo. Ostao je samo heroin. Probleme s drogom vukao sam od osnutka grupe, ali uvijek je tu bio bend koji mi je davao neki smisao i spašavao me da ne potonem u totalno beznađe. Prije dolaska u Zagreb dvije sam godine radio na benzinskoj, moralo se od nečeg živjeti, već sam bio ogrezao u drogu i trebala mi je lova. Godine 1984. sam počeo s heroinom. Neke tri, četiri godine to se gnjavilo, a prvu tarapanu sam doživio negdje 1988. godine. Tad sam počeo imati baš prave krize, ali furka mi je bila ‘ja sam džanki, ja sam otpadnik, ja sam rock & roll’ – priznao je.
S novom postavom, u kojoj je svirao mladi gitarist Zoran Čalić, ušao je u studio Best i snimio album “Razdor”.
– Povuklo me je dolje i više nego što je trebalo. Godine 1992. sam prvi put otišao na liječenje i to je već tada bilo prilično gadno. Jesam, prešao sam tu granicu, ne može se reći da nisam, ali takva nam je furka bila, što više tih nekih stvari koje obični ljudi ne rade – droge, alkohol, tuče, prljava odjeća, psovke, bilo je puno toga, ali tako sam se najbolje osjećao. Za drugi album ‘Razdor’ okupio sam novu ekipu i to je bilo kul sve do 1995. kad mi je žena umrla. Mirjanu sam upoznao u Vinkovcima. Prvi put kad sam je vidio u lunaparku, sjećam se da sam rekao ‘ovo mora biti moja treba’, pa kad se zakačila za mene rekao sam ‘ovo mora biti moja žena’. I bila je moja žena, rodila mi dijete i umrla od droge. Onda sam puk’o, mislio sam se ubiti, ali me stara odgovorila da to ne napravim jer imam sina – ispričao je.
Sin Miran odrastao je kod Baretovih roditelja u Vinkovcima. Krajem 90-ih Majke su bile na vrhu, a on na dnu. Spas je došao kad je upoznao drugu suprugu Tamaru, s kojom se kasnije razišao. O tom je razdoblju Dragašu godinama pričao, pa i u intervjuima za Jutarnji list.
– U to vrijeme sve ljude koje sam upoznavao bili su mi nekako mutni, nejasni, no nju sam ugledao kristalno čistu. Bilo je to poput nekog buđenja, pozitivno je utjecala na mene. Tamara se pojavila na jednom tulumu i tad je počela moja preobrazba. Bio sam polumrtav, jedva mi je srce kucalo, došla je do mene i dan kasnije smo počeli zajedno živjeti. Uvjerila me da trebam prestati s drogom, da me to smeće ubija… I doktori iz Vinogradske su mi stvarno pomogli, dugo sam njihov pacijent. Godine 1998., kada sam otišao u Vinogradsku bolnicu, liječnici su mi rekli da je stanje kritično i da moram prekinuti s heroinom ili ću umrijeti. Morao sam to odmah učiniti, a nisam imao novca da odem na Risnjak s rent-a-car džipom i počnem se skidati s droge. Imao sam karijeru koju sam morao ganjati da bih imao od čega živjeti. Bilo je teško, ali izdržao sam. I ‘Put ka sreći’ sam napisao bez ikakve primisli o politici. Dakle, i tu sam pjesmu napisao kad sam odlučio ponovno živjeti. To je neka moja oda životu; ubijao sam se, ali dosta je bilo, idemo u život. Odlučio sam ostati živ i nadam se da sad mogu biti i primjer drugima da je moguće izvući se živ iz narkomanije – opisao je Bare prvi raskid s heroinom u monografiji Aleksandra Dragaša, objavljenoj u izdanju Croatia Recordsa.
Bare je pričao kako je itekako bio svjestan da je tijelo izraubao više nego Keith Richards.
– Ja znam kako je njemu, skinuo se heroina, ali ga je zamijenio votkom. Jedino što si ja, za razliku od njega, ne mogu priuštiti da odem na Jamajku godinu, dvije dana i obnovim mozak i sve i da onda odem raditi glazbu. Ja moram raditi stalno i to mi je bed. Volio bih raditi od osam do četiri, ali neki drugi posao, da imam plaću, a da muziku radim uz to, bez presinga. Uostalom, ranije sam radio na benzinskoj stanici. Radio bih bilo što, samo da imam plaću kojom mogu platiti stanarinu, režije i hranu, a da glazbu radim u slobodno vrijeme. Mogu ja raditi pod presingom, mogu snimiti i dobar album, ali to je preveliki pritisak. Stalno sam u nekom kreativnom neredu, a to nije dobro jer stalno moram svirati da bih preživio – objašnjavao je Bare u monografiji Aleksandra Dragaša što ga sve odvlači od smirenosti i strogo autorskog rada.
Uz heptanonsku terapiju krenuo je solo, s gitaristom na pedal steel gitari Davorom Rodikom, članom sastava Plava trava zaborava, jazz bubnjarom Krunom Levačićem i Alenom Kraljićem, nekad u Pipsima.
Okrenuo se bluesu, countryju i folku. Uslijedili su “Izgubljen i nađen”, “7” i hit “Put ka sreći”, ali i razlaz s menadžerom Tomicom Petrovićem, koji mu je predlagao duet sa Severinom. Jednu scenu s početka svoje solo karijere Bare je ovako opisao Dragašu u monografiji “Budi ponosan”, koju je objavio Croatia Records.
– Ti si bio s nama od prve ploče i znaš kakvi su nam bili nastupi. Recimo, na promociji moga prvog samostalnog albuma donijeli su tortu na stage poslije koncerta. Da je to slučajno bilo na TV-u, svi bi rekli ‘vidi ga koliko je drogiran, tortu je nabio na glavu’. A, pazi, koncert je završio, ja sam još u transu, lebdim i ne kužim ništa. Donosi mi neki čovjek tortu, a ja ne znam što da radim s njom, pa mi donosi upaljač, a ja ne vidim ni svjećice na torti jer ih ni nema, a nisam ni navikao primati poklone i totalno sam zbunjen. I onda zabijam taj upaljač u tu tortu i kužim da to nije poanta, nešto nije u redu i onda izvadim taj upaljač i šta ću, bubnem si tu tortu u glavu. A i taj upaljač i ta torta su bili poklon diskografske kuće, ali da su mi barem to rekli prije. Da je tu možda bila Doris Dragović ili Boris Novković, oni bi rekli hvala i uzeli tortu – opisao je.
Album “Srce” dobio je katastrofalne ocjene, a nakon bezglave promocije u kazalištu Vidra činilo se da je Bare zauvijek izgubljen. Onda je u proljeće 2007. ponovno okupio Majke. Povratnički koncert u Tvornici zamalo je prekinut jer si je razbio glavu flašom. Producent albuma “Nuspojave” bio je basist Mario Rašić.
– Taj čovjek je promijenio moju glazbenu estetiku, a i drugi su se dečki, Tibljaš, Rodik, Kruno, Bero, tako u to ufurali da im nisam imao srca reći da stanu svirati pa su neke pjesme ispale i po osam, devet minuta duge. Ne moraš vjerovati, ali glazba za ‘Nuspojave’ je snimljena za dva dana, a onda ja vokale za još dva dana i poslije miks. Nisam morao ništa objašnjavati, svirali su da se smrzneš – ispričao je Bare u monografiji “Goran Bare: Budi ponosan” autora Aleksandra Dragaša, u izdanju Croatia Recordsa.
Dodaj komentar