- Sloba Radanović je bez oklevanja prihvatio sinove svoje supruge iz njenog prvog braka kao svoje.
- Naglašava da su ljubav i zajedništvo u njegovoj porodici bili ključni za formiranje njegovog stava prema očinstvu.
Pevač Sloba Radanović otvoreno je govorio o svojoj porodičnoj dinamici i načinu na koji je prihvatio Luku i Nauma, sinove svoje supruge Jelene iz njenog prethodnog braka. Za njega, uloga očuha nije predstavljala nikakav teret niti prepreku, već prirodan korak u izgradnji zajedničkog života. Radanović naglašava da mu je odrastanje u okruženju gde su ljubav i zajedništvo bili na prvom mestu pomoglo da bez oklevanja prihvati dečake.
Njegov stav prema ovoj životnoj ulozi duboko je ukorenjen u primeru koji je imao u sopstvenom domu tokom detinjstva. Naime, njegova majka je na identičan način prihvatila i odgajila decu njegovog oca iz prvog braka.
“Uopšte mi nije bilo teško, ja sam to doživeo kao jedan blagoslov stvarno. Možda sam ja to poneo iz kuće, moja majka je prihvatila dva deteta mog oca. Ona ih je othranila, podigla. Možda sam ja na njenom primeru sve to doživeo i video. Oni i dan danas gledaju moju majku kao svoju majku”, rekao je on.
Ljubav koja ne pravi razlike
Za Slobu, prihvatanje partnerkine dece nije postupak koji zahteva posebna priznanja ili pohvale, već logičan sled okolnosti kada su emocije iskrene. On ističe da istinska ljubav podrazumeva potpunu privrženost osobi i svemu što čini njen život i prošlost.
“Meni je to apsolutno normalno, šta više ne vidim ništa vau, to je normalno i tako treba da bude. Ako si nekoga zavoleo takvog kakav jeste, onda si zavoleo sve što ide sa njim.”
Sećanje na teške dane i majčinu žrtvu
Prisećajući se detinjstva i odrastanja svoje starije sestre i brata, pevač se dotakao i ozbiljnih zdravstvenih i ekonomskih izazova sa kojima se njegova porodica suočavala tokom devedesetih godina. Posebno je istakao požrtvovanost svoje majke u najtežim trenucima, kada je trebalo obezbediti lečenje za njegovog brata.
“Moj brat je imao problema sa nogama, hvala Bogu, na kraju se to operacijama sredilo, ali to su bile komplikovane operacije. To su bila teška vremena, inflacije, oni su stariji od mene, sestra 10 godina, brat 12, ali odrastali su u teško doba. Gledali su da im pruže što više mogu, a uvek su imali ljubav.”
“I sada kada sam odrastao i ja, kad pomislim na svoje detinjstvo samo su mi lepe uspomene u sećanju. Inače sam osoba, koja uvek traži pozitivno i u ljudima, kažem, to je nekako samo po sebi, kako te usmere od malena na šta se baziraš u to ćeš da odrasteš”, rekao je za “Adria TV”.
Uprkos nemaštini i zdravstvenim brigama, dom u kom je odrastao ostao mu je u sećanju po toplini i bezuslovnoj podršci, što je oblikovalo i njegov današnji odnos prema sopstvenoj porodici.




Dodaj komentar