Chris Carter za 24sata: ‘Spavao sam na ulici, bio striper, a danas se borim s noćnim morama’

Svjetski poznati autor bestselera Chris Carter stigao je u Zagreb u sklopu intenzivne turneje po Europi. Njegov životni put zvuči poput napetog romana, s obzirom na to da je radio kao kriminalistički psiholog, spavao na ulici, a potom svirao s najvećim svjetskim glazbenim zvijezdama. Danas je jedan od najčitanijih autora trilera koji u svojim knjigama detaljno opisuje najmračnije kutke ljudskog uma.

Carter se trenutačno nalazi na iznimno napornoj turneji, tijekom koje je u dvanaest mjeseci obišao dvanaest zemalja. Priznaje da zbog gustog rasporeda, koji uključuje svakodnevna putovanja vlakovima i ranojutarnja buđenja, rijetko stigne razgledati gradove u kojima gostuje. U Zagreb je stigao kasno navečer, a zbog zatvorenih restorana večerao je u lokalu brze hrane.

– U Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj imao sam turneju od 14 dana tijekom koje sam posjetio 14 gradova. Svaku večer bio sam u drugom gradu. Događanja počinju u sedam ili osam navečer, završite oko ponoći, u hotel stignete oko jedan, a već u sedam morate ustati kako biste uhvatili vlak za sljedeći grad. Zapravo ne vidite ništa. Vidio sam mnogo sajmova knjiga, hotela, zračnih luka i željezničkih kolodvora – ispričao nam je Carter.

Iako je danas poznat po brutalnim psihološkim trilerima i serijalu o detektivu Robertu Hunteru, njegova prva životna ambicija nije imala nikakve veze s književnošću. Kao dječak želio je postati liječnik, baš poput svojeg oca. Bio je iznimno uspješan učenik, preskočio je dva razreda i srednju školu završio sa samo 15 godina. No jedan posjet bolnici potpuno mu je promijenio planove.

– Otac me pitao što želim studirati, a ja sam mu rekao da želim biti liječnik. Odveo me u bolnicu i pokazao mi apsolutno sve, od operacijskih sala do intenzivne njege. Nakon dva ili tri sata pitao me želim li još uvijek biti liječnik. Rekao sam mu: ‘Ne!’ Nakon toga nisam znao što bih radio. Kriminalistički psiholog postao sam sasvim slučajno, kada se na fakultetu otvorio novi studijski smjer – prisjetio se.

Slučajnosti su, kaže, obilježile gotovo sve velike prekretnice u njegovu životu. Prije nego što je postao uspješan pisac, radio je gotovo sve poslove koje je mogao pronaći kako bi preživio. Njegova prošlost uključuje i razdoblja o kojima mnogi ne bi željeli javno govoriti.

– Radio sam sve i svašta. Čistio sam podove, radio u restoranima brze hrane, bio konobar, programer, pa čak i striper neko vrijeme. Bio sam i beskućnik, spavao sam na ulici. Radio sam sve što sam mogao kako bih zaradio novac, naravno, dok god je bilo legalno. Imao sam zaista neobičan život – otkrio nam je.

Unatoč svim tim promjenama, ne smatra da ga je jedna karijera oblikovala više od ostalih. Svako iskustvo, od najtežih životnih trenutaka do profesionalnih uspjeha, smatra važnim dijelom vlastite osobnosti.

– Sve su me te stvari oblikovale. Svaka je dio slagalice koju nazivam svojim životom. Da se samo jedna od njih nije dogodila, danas ne bih bio ovdje. Neka su iskustva bila intenzivnija od drugih, ali sva su odigrala svoju ulogu u tome kakva sam osoba postao – objasnio je.

‘Ljudi su sposobni za nezamislivo zlo’

Tijekom šest godina rada za državno odvjetništvo u Michiganu Carter se svakodnevno susretao s počiniteljima najtežih zločina. Iskustva iz kriminalističke psihologije trajno su promijenila njegov pogled na ljudsku prirodu, a upravo su ona poslije postala jedan od najvažnijih izvora inspiracije za njegove romane.

– Ljudi su pošast. Zlo koje su ljudi sposobni nanijeti jedni drugima potpuno će vas šokirati. Ljudi mogu biti zlobniji nego što uopće možete zamisliti. U nekim dijelovima svijeta ubit će vas zbog kutije cigareta ili boce piva. Postoje mjesta na kojima ljudski život ne vrijedi ni deset centi. Ljudi će nekoga ubiti i nastaviti piti svoje piće kao da se ništa nije dogodilo – rekao je.

Posebno ga zabrinjava ljudska pohlepa, koju smatra jednim od glavnih uzroka problema suvremenog svijeta. Smatra da čovječanstvo svjesno uništava vlastitu budućnost, iako dobro zna kakve posljedice njegovo ponašanje može imati.

– Uništavamo jedini planet na kojem živimo. Znamo što radimo, znamo da time ugrožavamo vlastiti opstanak, ali svejedno nastavljamo. Ljudi su pohlepni. Što više imamo, to više želimo. Čak i kada nam netko kaže da moramo stati jer ćemo uništiti planet, nastavljamo dalje. Upravo je ta pohlepa jedan od najvećih problema čovječanstva – smatra Carter.

U razgovoru se dotaknuo i umjetne inteligencije, čiji ga razvoj zabrinjava. Posebno ističe upozorenja koja dolaze od ljudi uključenih u razvoj te tehnologije.

– To nisu teorije zavjere. O opasnostima govore upravo ljudi koji su stvarali umjetnu inteligenciju. Znate kako kažu da u avionu ne trebate paničariti dok ne vidite da paničari kabinsko osoblje? E pa, sada upravo oni paničare – slikovito je objasnio svoje viđenje situacije.

Njegovo iskustvo rada sa stvarnim zločincima posebno je vidljivo u romanima koji su poznati po iznimno detaljnim i brutalnim opisima mjesta zločina. Carter priznaje da granica između stvarnosti i fikcije u njegovim knjigama nije uvijek potpuno jasna.

– Sve moje knjige kombinacija su stvarnosti i fikcije. Vidio sam toliko različitih zločina da, koliko god nevjerojatan zločin izmislio, uvijek mi se vrati neko sjećanje. Možda nije riječ o potpuno istoj situaciji, ali nešto me podsjeti na ono što sam doživio. Kada je moja prva knjiga izašla, ljudi su govorili da su opisi iznimno slikoviti. To je zato što sam ih temeljio na stvarnim sjećanjima – objasnio je.

Dodaje kako je upravo ta autentičnost razlog zbog kojeg njegovi romani često izazivaju snažne reakcije čitatelja.

– Kada sam čitao knjige drugih autora, primjećivao sam da su njihovi opisi zločina često temeljeni na mašti ili nečemu što su vidjeli u filmovima. Moji su dolazili iz stvarnosti. Najčešći komentar koji dobivam za svoje knjige jest da nisu za one slabog srca. To je upravo zbog načina na koji opisujem zločine i mjesta na kojima su počinjeni – rekao je.

‘Robert Hunter i ja danas smo gotovo ista osoba’

Njegov najpoznatiji književni junak, detektiv Robert Hunter, tijekom godina postao je mnogo više od izmišljenog lika. Carter priznaje da mu je na početku dao tek nekoliko vlastitih osobina, ali kako je serijal rastao, tako je i Hunter sve više počeo nalikovati svojem autoru.

– Kada sam ga stvarao, dao sam mu nekoliko svojih osobina. On je bivši kriminalistički psiholog, kao i ja. Voli viski, kao i ja. Ima problema s nesanicom, baš kao i ja. U početku je to bilo samo nekoliko detalja, ali što sam više pisao, to sam više sebe unosio u njega. Danas, nakon trinaest knjiga, Hunter i ja jako smo slični – priznao je.

Ta povezanost znatno mu olakšava pisanje novih nastavaka. Carter otkriva da je već pripremljen novi roman o Hunteru koji bi trebao izaći 2027. godine, dok istodobno radi na sljedećoj knjizi, planiranoj za 2028.

– Nova knjiga bit će vrlo duboko povezana s kriminalističkom psihologijom. U njoj će biti i nešto više o Garciji, Hunterovu partneru. A u romanu koji trenutačno pišem, i koji bi trebao izaći 2028., mislim da će biti još više detalja iz Hunterova privatnog života. Sve ovisi o tome što priča zahtijeva – najavio je.

U Zagreb je stigao predstaviti svoj prvi samostalni triler izvan serijala, “Igra mačke i miša”, koji donosi priču o ženi koja pokušava pobjeći od nasilnog supruga. Iako je godinama pisao isključivo o Hunteru, priznaje da mu prelazak na novu priču nije bio toliko težak koliko je očekivao.

– Pisanje serijala mnogo je lakše jer već poznajete likove i strukturu priče. Hunter mi je danas toliko sličan da mi je vrlo ugodno pisati o njemu. Kada sam počeo raditi na prvom samostalnom romanu, mislio sam da će biti jako teško jer nikada prije nisam pisao ništa izvan serijala. Ali kada sam počeo, priča je jednostavno krenula. Nije bilo ni približno teško koliko sam očekivao – ispričao je.

Otkrio je i da su njegovi nakladnici iznimno zadovoljni novim romanom te da bi rado objavili još jedan samostalni triler.

– Svi nakladnici s kojima surađujem jako su zavoljeli novu knjigu. Rekli su mi da će prihvatiti još jednu samostalnu priču ako je budem imao. Trenutačno nemam novu ideju, ali siguran sam da ću napisati još jedan takav roman – rekao je.

Od Björk do Shanie Twain: ‘Sve se dogodilo slučajno’

Nakon kriminalističke psihologije Carter je napravio zaokret koji zvuči gotovo nevjerojatno. Preselio se u Los Angeles i posvetio glazbi. Svirao je u vlastitom bendu koji je pokušavao dobiti diskografski ugovor, no pravi proboj dogodio se sasvim neočekivano.

– Imali smo bend i stalno smo pokušavali dobiti ugovor s diskografskom kućom. Nekoliko smo puta bili jako blizu, ali nikada nismo uspjeli. Bubnjar iz našeg benda bio je studijski glazbenik i jednoga dana nazvao me da me pita znam li svirati bossa novu. Rekao sam da znam, ali nisam razumio zašto me to pita kada sviramo u rock bendu – prisjetio se.

Ubrzo je doznao da slavna islandska glazbenica Björk traži gitarista koji poznaje brazilski glazbeni stil. Carter je prihvatio ponudu, ne sluteći da će mu taj nastup otvoriti vrata potpuno novog svijeta.

– Pitali su me mogu li svirati za Björk. Mislio sam da se šale. Došao sam na probu i upoznao brazilskog perkusionista koji je svirao s Tinom Turner, Rolling Stonesima i Rodom Stewartom. Dao sam mu svoj broj, a dva tjedna poslije nazvao me i rekao da ću svirati za Michaela Boltona. Tako su moja prva dva posla kao studijskog glazbenika bila s Björk i Michaelom Boltonom – ispričao je.

Nakon toga počele su stizati nove ponude. Svirao je sa Shanijom Twain i Rickyjem Martinom, a njegovo se ime sve češće pojavljivalo među glazbenicima koji su pratili velike svjetske zvijezde.

– Kada jednom imate veliko ime u životopisu, vrata se počinju otvarati. Ljudi čuju da ste svirali za Björk i više vas čak ni ne testiraju. Samo kažu: ‘Svirao je za Björk, uzmite ga.’ Imao sam sreće što sam odmah počeo s velikim imenima. Nakon toga poslovi su samo dolazili jedan za drugim – rekao je.

Naravno, godine provedene na turnejama donijele su i brojne neobične situacije. Jedne se posebno dobro sjeća.

– Tijekom jedne pjesme imali smo pauzu nakon koje je slijedio klavirski dio. Bubnjar je bio jako žedan pa je odlučio otići po piće. Ne znam što se dogodilo, ali propustio je znak za povratak. Svi smo počeli svirati, a bubnjeva nije bilo. Okrenuli smo se i vidjeli ga kako trči natrag na pozornicu. Takvih je priča bilo mnogo, ali većina onih najboljih nije baš za javnost – nasmijao se.

Iako mu nastupi nedostaju, povratak profesionalnoj glazbi više ne dolazi u obzir. Smatra da se glazbena industrija u međuvremenu znatno promijenila, a priznaje i da više nema gitarističku kondiciju kakvu je nekada imao.

– Ne bih se vratio. Više nisam toliko dobar gitarist jer morate stalno vježbati. Danas su glazbenici tehnički mnogo bolji nego u moje vrijeme. Mi smo svirali gitare sa šest žica, a danas mnogi sviraju sa sedam. Ne bih ni znao kako odsvirati akord na takvoj gitari. Nedostaje mi pozornica, ali ne i birokracija glazbene industrije – objasnio je.

Prisjeća se i napornog ritma glazbenih turneja, koje su često podrazumijevale vrlo malo sna i mnogo kasnih noćnih izlazaka.

– Bilo je jako puno pića i jako puno noći koje su završavale u četiri ujutro. Danas više ne bih mogao izdržati takav tempo. Ali nastupati na pozornici bilo je zaista zabavno – dodao je.

‘Svake noći imam nekoliko noćnih mora’

Iza uspješne profesionalne karijere, priznaje Carter, krije se mnogo teža privatna priča. Iako je tijekom života imao nevjerojatne prilike i uspjehe, privatno se suočavao s brojnim problemima koji su na njemu ostavili dubok trag.

– U profesionalnom životu imao sam nevjerojatnu sreću. Sve što mi se dogodilo, od kriminalističke psihologije preko glazbe do pisanja, bilo je splet sretnih okolnosti. Ali moj privatni život od početka je bio poput željezničke nesreće. Prvi put sam se sa smrću susreo kada sam imao samo tri godine. Nakon toga stvari su krenule jako loše – otvoreno je priznao.

Posebno teške posljedice ostavio je njegov rad u kriminalističkoj psihologiji. Susreti s počiniteljima brutalnih zločina i svakodnevno suočavanje s najmračnijim stranama ljudskog ponašanja utjecali su na njegovo mentalno zdravlje.

– Borim se s depresijom i nesanicom. Svake noći imam noćne more, dvije, tri, ponekad i četiri. Moj privatni život oduvijek je bio težak, ali nakon rada u kriminalističkoj psihologiji sve je postalo još gore. Bio sam vrlo mlad, a stvari s kojima sam se susretao bile su izrazito mračne. To me jako pogodilo i posljedice osjećam i danas – ispričao nam je.

Zbog problema sa spavanjem česta putovanja predstavljaju mu dodatan izazov. Svakodnevno mijenjanje hotelskih soba, kreveta i jastuka dodatno otežava odmor koji mu je ionako teško pronaći.

– Najviše se veselim povratku u vlastiti krevet. Kada stalno putujete, svaku noć spavate u drugom hotelu. Ja ionako jako loše spavam, a promjena kreveta i jastuka sve dodatno pogoršava. Kod kuće imam krevet kakav mi odgovara, mekan koliko želim, i svoje jastuke. Kada se konačno vratim i legnem u njega, pomislim: ‘Bože, kako je ovo dobro!’ – rekao je.

‘Čuo sam da je hrvatska obala nevjerojatna’

Carteru je ovo prvi posjet Hrvatskoj, a iako zbog poslovnih obveza nema mnogo vremena za razgledavanje Zagreba, priznaje da se veseli upoznavanju domaće gastronomije. Posebno ga zanimaju mesni specijaliteti i rakija, s kojom se već susreo tijekom prethodnih putovanja po Balkanu.

– Bio sam u Makedoniji i Bugarskoj, a uskoro idem i u Srbiju. Hrana na Balkanu je fantastična jer obožavam meso. U Makedoniji ima jako puno jela s roštilja, a čuo sam da je tako i ovdje. Netko mi je pričao o mesu koje se poslužuje s posebnim mekanim kruhom i baš se veselim tome da ga probam – ispričao je.

S osmijehom je komentirao i domaću rakiju, koju je već imao priliku kušati u drugim zemljama regije.

– Obožavam rakiju, pogotovo onu domaću. Ali kod domaće rakije nikada ne znate koliko alkohola ima. Možda je zapravo benzin! – našalio se.

Iako još nije imao priliku posjetiti hrvatsku obalu, o njoj je čuo mnogo pohvala. Posebno ga privlače otoci i mediteranski krajolici.

– Svi mi govore da je hrvatska obala prekrasna. Čuo sam da imate jako dugu obalu i mnogo otoka. Ljudi mi govore da sljedeće ljeto ne idem u Španjolsku, nego u Hrvatsku, jer je ovdje nevjerojatno. Nažalost, sada sam daleko od mora, ali volio bih ga vidjeti – rekao je.

Prije eventualnog odmora na Jadranu čeka ga još nekoliko obveza. Nakon Zagreba vraća se u London, gdje će provesti tjedan dana, a zatim putuje u Srbiju, koja će biti posljednja postaja njegove ovogodišnje turneje.