Slavko Banjac se prisetio detinjstva i porodice: „Imali smo predivne roditelje, brižne, koji su ceo život bili upućeni na nas dvoje.“
Govorio je o prelomnim trenucima u karijeri, neočekivanoj popularnosti i kako je dobio umetničko ime Banjac.
Pevač Slavko Banjac, čije je pravo ime Slavoljub Nedeljković, u emisiji “Na terapiji sa Slavicom Đukić Dejanović” koja se emituje večeras u 22.15 sati samo na Blic televiziji otvoreno govori o svom odrastanju u Trsteniku, susretima koji su mu obeležili karijeru, nagloj popularnosti, ali i o trenutku kada je zbog odbijanja ponude bio zabranjen u Srbiji.
Na samom početku razgovora u emisiji “Na terapiji sa Slavicom Đukić Dejanović”, Slavko Banjac je istakao koliko mu muzika znači i da u svaki stih koji peva unosi posebnu emociju.
Slavko Banjac je rođen u Trsteniku, gde je završio osnovnu i nižu muzičku školu, a za roditelje i sestru Slavicu vezuju ga najlepše uspomene.
– Ja sam rođen u Trsteniku, tom malom industrijskom gradu sa desetak hiljada stanovnika, a svetski poznatom gradu po svojoj industriji. Imam rođenu sestru koja se zove Slavica i roditelje koji nažalost nisu više sa nama, ali su u mislima, u događajima, u svemu što nas okružuje uvek prisutni jer smo imali divne roditelje. Otac mi je bio vrhunski mašinac, u Prvoj petoletki je radio, a majka je bila domaćica i bavila se nama. To su takva pravila bila, dogovor mog oca i majke. Odrastali smo u tom malom, a velikom Trsteniku – prisetio se pevač i dodao kakav su odnos roditelji imali prema njima:
– Imali smo predivne roditelje, brižne, koji su bukvalno ceo život od naših rađanja i posle sazrevanja bili upućeni na nas dvoje. Kada se vraćam na tu priču, puno empatije, ljubavi, iskrenosti, podrške, topline.
Foto: Blic TV / Ringier
U porodici se godinama prepričavala zanimljivost iz njegovog najranijeg detinjstva, da je prvo zapevao, a tek posle godinu dana progovorio.
– Neverovatno, ali jesam. I to je odmah bio signal neki. Naravno, to sam saznao već kada sam odrastao i to je ostalo upečatljivo u porodici da je čovek prvo zapevao nešto, a progovorio posle godinu dana. Ne znam tačno, ali to je živa istina. To su ti trenuci koji te vode kroz život. Nisam ja slučajno talentovan i tako Bogom dat jer otac mi je bio sjajan pevač. Tu je isto i genetika dala svoju priču. Otac je obožavao muziku. Muzika je u našoj porodici bila prihvaćena. Slušali smo kvalitetnu muziku, radilo se na ozbiljnom obrazovanju – ispričao je Banjac.
Foto: Blic TV / Ringier
Dok je pričao o odrastanju, naglasio je da su vaspitanje i porodica bili osnova svega.
– Mi smo živeli jedan lep, ušuškan život. Voleli smo se. Jedva smo čekali da se družimo, jedva smo čekali da idemo u školu, jer se tamo događaju neke stvari. I danas se čujem sa mnogima jer je nekako ostalo da je to jedna trajna vrednost tada dece, a sada ozbiljnih ljudi sa ozbiljnim strukama, sa ozbiljnim životima – rekao je on, a na pitanje da li se seća neke simpatije iz tog perioda, sa osmehom je odgovorio:
– Sećam se, Slavice. Mene je to nekako pratilo kroz život. Bilo je divnih tih devojčica. Bili smo zaljubljeni. Pa to su bili neki tako smešni poljupci, pa neki zagrljaji. Ono topline, valjda prenosimo neuki, ali sam čin daje do znanja da vam se neko dopada, pa trčite, pa dodate… Sve što bi jedan dobar dečak trebao da radi kada su devojčice u pitanju. Imali smo ozbiljno poštovanje jer opet vraćamo se porodici – vaspitanje, vaspitanje, vaspitanje, idemo u obrazovanje pa onda dalje.
Odlazak u Niš sa 15 godina i susret sa Luisom
Iako je kao dečak želeo da se bavi sportom i mislio da ima talenta za košarku, sa 15 godina napustio je Trstenik i upisao srednju muzičku školu u Nišu, što je za njega bio potpuno novi svet.
– Odlazim u Niš. Za mene je Niš, rekao sam baš jednom prilikom, čudo jedno od grada, taj neki svet, neki drugi ljudi, drugačije oblačenje. Mi to nismo imali. (…) Niš dolazi kao nešto gde počinješ da shvataš da je život potpuno drugačiji, da su ljudi drugačiji, da moraš da se boriš, da nema onih ustupanja kao što se događalo, nego počinje borba, počinje prestiž. Potpuno nespreman za tako jedan veliki grad, za okruženje, za način komunikacije koja se događala… U Trsteniku vi niste mogli da vidite ljude sa dugom kosom… – opisao je pevač.
Foto: Blic TV / Ringier
Pošto u Nišu nije imao gde da vežba klavir, ustajao je u četiri sata ujutru da bi pre nastave vežbao u školi. Upravo tada dogodio se susret sa Ljubišom Stojanovićem Luisom, koji je tada bio učenik četvrte godine.
– Pošto nisam imao gde da vežbam klavir, ustaje se u četiri sata ujutru pola pet, ide se do muzičke škole, tetkice su otvorile. Od nas 20, dvoje je imalo klavir zato što su iz Niša. Mi smo svi sa strane došli jer je takva selekcija, ozbiljna selekcija. I ja čujem neko svira klavir, kažem: “Šta je ovo”, okrenem vrata, ja van sebe, pazite, to je šest sati ujutru, ko peva u šest sati ujutru tako. Ja ulazim i vidim čoveka koji sedi za klavirom i ono: “Ej, gde si mali? Hajde, hajde uđi unutra”. Ja ga gledam, slušam, rekoh: “Bože, ja ovo nikada neću da doživim”. Fasciniran sam bio tom energijom, tom bojom glasa, tim muzičkim izrazom. Ja znam da znam da pevam, ali to što sam čuo od njega, to je velika razlika. Ogromna razlika. Taj čovek se zove Luis, moj veliki drug, veliki umetnik. Mnogo mi nedostaje. To su kasnije i druženja i sve živo. To je čovek koji je umeo da ohrabri – ispričao je Slavko Banjac.
Foto: Blic TV / Ringier
Tokom školovanja i početaka upoznao je i harmonikaša Mišu Mijatovića, koji je godinu dana ranije pohađao istu školu u Nišu, a kasnije kada je već ušao u muzičke vode i Vesnu Zmijanac sa kojom ga vezuje dugogodišnje prijateljstvo i čuveni duet.
– Sa Vesnom sam uvek imao jako dobru saradnju. Negde smo valjda kliknuli kao ljudi. Nismo se viđali po pet, deset godina, ali nekako nas je život spajao. Njen prvi koncert koji je održala u “Pioniru” sam ja svirao. Pesma posle, to je već sada istorija – rekao je Slavko.
Kako je Slavoljub postao Slavko Banjac
Prelomni trenutak u njegovoj karijeri dogodio se u Kruševcu, kada je upoznao Žarka Pavlovića, čoveka koji je prepoznao njegov talenat i odlučio da uloži u njegovu karijeru.
– Upoznao sam tog čoveka koji nažalost više nije sa nama i jedna noć je apsolutno promenila moj život, ne bih ja danas ovde bio sa vama. Rekao je: “Momak, tu nešto ne štima”, a ja pevao u Kruševcu, sve divno, bajno. Kaže: “Vidimo se u Beogradu za tri-četiri dana”. Da mi adresu gde da dođem i da skratim priču, on kaže: “Ne može ovako. Ovde nešto ne štima, ovde nešto nije u redu. Daj mi autore, pitaj koliko to košta”. Ja stao, rekoh: “Čekaj, pa nije to…”. “Samo mi daj s kojim autorima ćeš raditi, šta je to što je potrebno, a sve ostalo prepusti meni”. Čovek koji je u takvom biznisu tada bio da je to bilo ludilo. Ja sam izabrao Zlaju Timotića zato što sam prethodni album radio sa Futom, Marinom i sa Zlajom. I to dobije taj format koji je on želeo, podigne to na neki nivo. Ljudi počnu: “Ko je ovaj sada Banjac?” – prisetio se pevač.
Foto: Blic TV / Ringier
Ipak, nagla popularnost i velika promocija u hotelu “Hajat” nisu mu prijale onako kako bi mnogi očekivali.
– Ja kao da nisam bio predodređen da budem tako velika zvezda. Sam sa sobom. Dugo sam svirao, sve sam njih pratio tako da sam ih iz te pozicije prepoznavao, upoznavao. Nisam bio spreman na takvu popularnost, a inače sam jako normalan čovek i neprijatno mi je bilo. Nisam se osećao baš tako udobno kada sam video takvu kampanju o meni, mojim pesmama, i to kreće ono do vrha, nije graničnika bilo – priznaje Slavko, a zatim je objasnio i kako je dobio umetničko ime po kom ga svi znaju.
Profesorka dr Slavica Đukić Dejanović podsetila je tokom razgovora i na to kako je nastalo njegovo umetničko ime – kada je otišao iz Niša za Beograd, njegovi roditelji su se već preselili u Vrnjačku Banju, pa je on govorio da je iz Banje, odakle je dobio nadimak Banjac, dok mu je Slavko nadimak od pravog imena Slavoljub Nedeljković. Na njeno pitanje ko je on zapravo u sebi i kako ga zovu najbliži, Slavko je kroz osmeh ispričao porodične anegdote.
Foto: Blic TV / Ringier
– Nisam se baš ja tu nekako lepo osećao kada sam znao da sad ulazim u novo poglavlje života i više nisam Slavoljub Nedeljković, nego sam Slavko Banjac. Majka kad se naljuti, ona kaže: “Slavoljube”, onda je ljuta strašno. Sestra koja se naljuti na mene, a dosta je mlađa, ona kaže “Slaljubove” jer ne može brzo da izgovori. Sestrić moj mali me gleda na televiziji, onda dođe ovako: “Je l’ ste Vi Banjac?” – ispričao je pevač kroz osmeh.
“Odbio sam nešto što nisam smeo da odbijem”
Na samom vrhuncu popularnosti, sredinom devedesetih godina, Slavko Banjac je doneo odluku zbog koje je nestao sa scene na skoro dve decenije. Na konstataciju profesorek da joj se čini kao da je izneverio svoju veliku ljubav Slavko kaže:
– Izneverio sam sve. Da bih pronašao mir. Ja ne volim gužvu veliku, ne volim opterećenja, ne volim pritisak. To su devedesete godine, negde sredina, 1996. tako sedma, odbio sam nešto što nisam smeo da odbijem. Ne želim da pominjem ljude. To su ljudi koji su vodili državu i tako dalje… Voleli su me. Ja sam njima pevao. Ja sam bio zahvalan. Moje lično opredeljenje, koja je politička opcija i tako dalje, ja to držim u sebi. Ja se ne eksponiram s tim jer mislim da mi se to igranje sa politikom, ne dopada mi se jednostavno. Ta ponuda je bila predivna, velika, ogromna, za mene zastrašujuća jer sam vodio jedan normalan život, popularnost ogromna i to je meni bilo dovoljno. Ja sam živeo mirno, vodio neki svoj život, porodica, kafana, ljubav, žene – ispričao je pevač i otkrio šta je usledilo nakon što je rekao “ne”:
Foto: Blic TV / Ringier
– I onda se događa ta jedna noć koja menja moj život iz korena. Da sam znao barem 10 sati pre te noći, da mi je neko najavio, nagovestio da će se to dogoditi, možda bih ja drugačije odigrao, možda bih seo. Pošto ja umem da živim u tišini, mene negde tišina i oblikuje i pravi racio. U tišini i pevam i slažem neke svoje vizije. Nisam imao ništa kao pomoć, kao podršku u tom trenutku i dogodilo se da ja budem obrisan iz svih medija, zabranjen u Srbiji. To me je pogodilo. Pogodilo moju porodicu. Mi smo teško preživeli sve to. Ja sam otišao iz Srbije. Pružili su mi ruku neki ljudi koje nisam poznavao. Otišao sam u Crnu Goru i dole su mi onako baš što se kaže i domaćinski i ljudski pomogli, pružili sve što mi je potrebno. Zašto mene kada sam potpuno povučen… Čovek koga to ne interesuje, a lepo vam je kad vam pevam jer me ne bi zvali. Znate, osetiš valjda čoveka, i kroz pesmu i kroz neki kratak razgovor. Pričam o vrhu države, samom vrhu države. Ostavilo je ozbiljan trag. Ja sam rekao: “Hajde malo da se povučemo”. Otišao sam u neki drugi svet. Imam interesovanja razna, pa kad sam već okačio mikrofon, onda sam tako lutao svetom, upoznavao neke druge stvari koje su mi bile interesantne i eto to je ta nažalost velika pauza – kaže Slavko, dok se profesorka nadovezala:
– Od 20 godina…
– Skoro – zaključio je Slavko Banjac.
Celu ispovest Slavka Banjca gledajte u emisiji “Na terapiji sa Slavicom Đukić Dejanović” koja se emituje večeras u 22.15 sati na Blic televiziji.




Dodaj komentar