Otkrio je kako je došlo do zahlađenja odnosa sa Zlatom Petrović i da više nisu u kontaktu, ali ponosno govori o svojoj porodici i unucima.
Govorio je o svojim razočaranjima u muzičkoj karijeri, međutim zadovoljan je što može da obezbedi porodici pristojan život od penzije i autorskih prava.
Hasan Dudić progovorio je o detaljima iz života koje do sada nije pričao. On je opisao kako mu se dogodila klinička smrt i šta je tada video, otkrio je da posle svađe i dalje ne priča sa Zlatom Petrović, otkrio sve detalje sukoba a onda se dotakao i rijalitija u kojem je bio njegov sin Miki.
Hasan Dudić kaže da zdravstveno stanje varira, da ima dosta problema ali se trudi da bude dobro.
– Pa moje zdravstveno stanje je konstantno maltene isto. Imam posledice od udesa. To je kičma i ovaj, onda i posle korone, normalno imao sam nekih, ne nekih već mnogo tegoba – te šećer, te ma ne znam ni sam šta sve nije, al’ dobro je. Ja sam se sportom bavio i, Bogu hvala, zahvaljujući sportu i još uvek se bavim sportom. I dobro je, šta da kažem, nemam nekih problema većih. Malo veći pritisak. Moram da mislim, najstariji sam u familiji. Imam dva studenta, unuku i unuka, i brinem o njima puno, o sinu i o porodici. Mora čovek, kad je glava najstarija, da misli o najmilijima. Pa vidite, ja imam 70 godina, u stvari 21. jula tačno punim 70, a sad 24. novembra punim 48 godina. 24. 11. ‘78. u 10 časova u Bohinjskoj Beli u armiji gde sam služio preživeo sam kliničku smrt i bio sam na onom svetu. Bogu hvala, vratio sam se i tako da imam dva rođendana, kaže i priseća se šta je tada video:
– Da nešto postoji, postoji sigurno. Ja ne volim o tome da pričam jer to je vrlo nezahvalno i ne bude mi posle toga dobro. Ali u kratkim crtama: primio sam tu penicilinsku injekciju, ko zna koliko je godina i stajala, jer to su sve neke rezervne bile najverovatnije, ali pre mene dva dečaka u Kranju su umrla isto od tih injekcija. To mi je rekla jedna doktorka iz mog kraja. I ja sam primio tu injekciju i pokušao sam da ustanem i odjednom sam počeo da se gubim. I odjednom peku me pluća, rekoh: „Što me ubiste?“ Počeo sam da pričam i Titova slika… Rekoh: „Tito će da umre, biće zemljotres u Crnoj Gori“. Ovi ljudi gledaju u mene i kako sam legao, odjedanput vidim svoje telo. Ja odem i odjedanput vidim jednu meraju – kažu u Bosni, kao trava, poljana – i u ovom jednom delu tamo vidim žagor ljudi, ovamo moja strina, oni su bili mnogo bogati, imali su i mesaru i kafanu i oni su mene voleli. Prvi zanat mi je bio kod njih, da pečem ćevape, i učili su me ugostiteljstvu. I ona meni: „Dijete, bježi odavde, nije ovde mjesto za tebe, vraćaj se tamo!“ A vidim neku malu decu i samo sam jednog mog dragog strica video, Mijo se zvao, video sam njega nasmejanog, i ona meni: „Sine, vraćaj se tamo, nije ovde mesto za tebe i onu decu“ – a znam da je puno dece umrlo od tatine braće i tako stoje. I ona meni: „Vraćaj se, vraćaj se“. U jednom momentu čujem drug pokojni moj, umro je skoro, Danić, kad je čuo šta se događa, on je iz sve snage u hodniku viknuo: „Dudiću, brate!“ i ja sam se trznuo i skočio s kreveta. I niko me nije mogao zadržati. Bio je kapetan Miletić. Dvojica stažista što su bili bolničari i doktori, oni su mene vukli, ja sam njih udarao, bacao ih, skroz su onu bluzu iscepali jer meni je bio samo cilj da otvorim vrata. Ja sam se borio samo da vazduh uzmem, jer čuo sam od starog naroda i žena kad pričaju: ko otvori vrata, otvorio je sebi život. I ja ih pobacam i jedva nekim zadnjim atomom snage otvorim. Mene kad su videli u hodniku vojska, bio sam kao vanzemaljac, oni su kroz staklo izleteli, to je haos bio. I nekako me smire, stavili me, neku kontra injekciju dali. I onda sam želeo samo da živim pet godina života. Ali evo, Bogu hvala, napravio sam i karijeru i dobio decu. Bilo je, buran život. Imao sam tu sreću da imam sve pogrešne žene, nek su žive i zdrave, ali mnoge bi volele da su pored mene sigurno. Ja sam ih sve voleo iskreno i sad ih volim, al’ takva je sudbina.
Foto: Mitar Mitrović / Ringier
Zlata me je najviše uvredila
Na pitanje da li je Zlata jedna od tih pogrešnih žena koju i dalje voli i koja bi volela da bude pored njega kaže:
– Najiskrenije, ona mi je od svih žena… normalno, ptice na grani znaju da je ona mene više uvredila k’o sve ove, ali ne zameram joj ništa. Ona mi je rodila sina, imamo rod i porod i ja i ona. Ponosan sam na moju unuku, bila je đak generacije, sad je na Ekonomskom fakultetu. Moj Vasilije dogodine u martu puni 18 godina, igra u Čukaričkom, jedan je od boljih fudbalera i budućnost Srbije i reprezentacije, tako da se ponosim tom decom. I snaji mojoj hvala što ih dobro vaspitava, a i deda je dobar, i tata. Trudimo se da, ako ja nisam imao ko da mi ugodi, ja gledam njima da udovoljim sve – zato živim. To mi je jedini razlog života ovog što živim, jer se to i u mojim pesmama iskazalo više puta. Takva je sudbina. Ali sreća je kad imam za koga da živim i gledam kako su inteligentni, pametni, fini i ponosim se.
Foto: Dušan Lukić / Ringier
– Nije tu ni Zlata kriva niti ja. Dogodila se ta emisija gde sam izložio šta se dogodilo. Napisao sam predivnu pesmu o unucima, Vasilisi i Vasiliju, i snimio je. I kažem Zlati u utorak: „Je l’ možeš da odemo do studija da otpevaš te terce, lepo bi bilo da baba i deda to otpevaju za njih za sva vremena“. Ona kaže: „Važi, nije problem“. Ja javim da imamo termin u subotu od deset. Kad je došla subota, ona mene zove i kaže kako treba da se slikaju porodično, kao skrivena kamera, da budem i ja. Ona to da udovolji Joci, a ja ga ne razdvajam od moje dece. Ja kažem: „Može, ali kad to završimo odemo do studija, to nam je pola sata“. Ona kaže: „A ne mogu ja danas, kad budem mogla…“ Ja u tom momentu kažem dobro i blokiram je, prekinem vezu. Ona okrene snahu Milicu i kaže da joj zvoni telefon a ja se ne javljam, a ja sam već javio Milici: „Blokirao sam je, neću više da je vidim, odložio je čovek ljude u studiju da bi nama izašao u susret“. I ja to ispričam na televiziji. Niti je žena kriva, niti sam ja, kaže Hasan ali tvrdi da mu nije žao što nisu više u kontaktu.
– Pa i nije mi žao, šta imam ja od toga? Nek budu dvadeset posto prema meni kao ja prema njima sa srcem, ja bih bio ponosan. Sam živim, nisam oženjen, nemam ženu ni devojku. Imao sam jednu prijateljicu koja je to znala da iskoristi i predstavlja se kao moja žena, ali ne mogu da se naljutim na nju – kad mi je bilo najteže, bila je tu, vozila me, dolazila mi tri puta u bolnicu kad sam operisao oko i to ne zaboravljam. Posle je ona upala u probleme. Svi mi imamo životne probleme, nema čoveka koji nema problema sa decom, porodicom, brakom. Meni bi trebala žena koja nema nikoga, pa da idemo s mojom decom na ručak, večeru. Ovako za Božić ja spremim sve, oni budu kod babe, kod mene dođu na pola sata-sat, polome kolač, ja ih nagradim, zakitim, i onda ostanem sam. Zato kažem da su počele moje pesme da me ubijaju – nije lako biti sam.
Foto: Mitar Mitrović / Ringier
Imam penziju 53.000 dinara
Hasan kaže da sve što je pevao sada mu se dešava.
-Pa znaš šta je gadno – što su počele moje pesme da me ubijaju. Nije lako biti sam. Sve mi je bilo lako pre. Kažu: „Hasan po hotelima“, i mnoge priče su bile van svake pameti. Ja sam od korone, od sto njih jedan živ ostao – u sobi nas je bilo šestoro, četvoro umre to veče. Ja stvarno imam energiju, imam snagu. Znaš šta je meni problem sada, i sramota me je kad sedim s mladim devojkama – čini mi se da sam ostao isti od pre 30 godina. Ja ne bih mogao da se oženim u ovim godinama nekom ženom mojih godina, to bi me ubilo čini mi se, akže i dodaje:
– Pa jedno bar od 45, preko 50 već treba baš da budu održavane. A dobro, ja imam istančan ukus, uvek sam voleo lepe žene i mislim da to nije greh.
Zanimalo nas je u kakvim je sada odnosima sa Zlatom posle haosa koji je bio.
– Ja i ona nismo ni u kakvim odnosima sad. Ona je meni stvarno u to vreme ostavila malo dete, svašta je bilo. To je život, ona je to dete rodila, neko će manje da pazi na dete, neko više. Ja sam moju karijeru precrtao, omogućio sam drekavcima da izađu na scenu i da zauzmu moja mesta. Mene niko nije mogao da skine s trona u to vreme – bio je Šaban, Miroslav, Mitar i ja, a ja sam napravio novi zvuk narodne muzike. Samo što ovde kod nas ljudi neće da kažu: „Hasan, šta, on je bokser bio“. Ja sam uvek zahvalan bio tom sportu što sam kao dete ulice boks voleo i zahvaljujući njemu postao pevač. Drugovi su me odveli da pevam, mada sam ja imao muzičku porodicu. Nikog ne mrzim, nego sam vrlo ljut s punim pravom šta se događa, kako ne cene. Nikad me niko nije pitao koliko si pesama napisao, nego odmah kažu: „Hasan propao“. Ja propao? Pa ja čitav život odlazim u najbolje restorane i hotele u Beogradu. Gde god uđem dočekuju me kao dragog Boga jer dovedem društvo ili lepo ručam, popijem, pojedem. Čist sam i pošten čovek. U najvećem zenitu sam gajio dete, pa kad mi jave iz studija da snimim ploču da imaju za plate radnicima, ja pripremim pesme i za noć završim čitav album i oni mi daju novac. Onda se zarati, bio sam na turneji u Nemačkoj, pa borbe u Sarajevu što sam imao – sve mi je ostalo i otišlo. Jedno vreme nismo imali autorska prava, tek poslednjih 12 godina ih primamo. Ja sam čitav život uplaćivao penziju, od 15. godine. Imam redovnu penziju koju sam zaslužio – oko 53.000 dinara, to je skoro 500 evra, pa malo od autorskih prava, otpevam negde, prodam pesmu. Zadovoljan sam, solidno živim, bitno mi je samo da deci pružim. Stalno idem taksijem, lakše mi je dati za taksi trideset evra, odem u grad, obavim sve i sedim gde volim.
Na pitanje kada će njegov koncert, Hasan se osmehuje.
– Imao sam plan s nekim ljudima da napravim taj koncert, pa su mi ponudili sa druge televizije koncert i saradnju kao kompozitoru. Ponadao sam se, čekao pola godine i niko se nije oglasio. Nije moja sramota, nego njihova, onaj gore će da im sudi. Žao mi je što se to dogodilo, al’ savest mi je čista. Ja sam nudio sve svoje hitove, a mogao bih ući među dvadeset najboljih kompozitora svih vremena – pesme mi se pevaju pedeset godina.
Ipak, iako žali što do toga nije došlo, ona ima i druge obaveze.
. Ja sam već 14 godina predsednik Centra za ljudska prava i sve nacionalne manjine Srbije, i to radim bez ijednog filera, od srca. Pre neki dan smo imali priredbu u domu za stara lica u Marije Bursać, doveli smo decu, bila je puna sala sa petsto-šesto ljudi, došlo je 120 dece. U sklopu centra sklanjam decu s ulice i pomažem starijima, sa doktorom Milovanom Bojićem na Dedinju spasili smo bar 15–20 života.. A bokserski klub „Hasan Dudić“ postoji devet godina. Imao sam u jednom času preko stotinu dece, pa ostane njih tridesetak, a uspešnih desetak. Ja im plaćam lekarske preglede, osiguranje, opremu, majice, putovanja, po trideset obroka kad krenemo na put, sve im omogućim i vaspitavam ih da se lepo jave.
Miki je ispoštovao Kačavendu
Trenutno je Stojin sin u rijalitiju, a kad su deca poznatih u rijalitiju meri se svaka reč i postupak. Njegov sin Miki je prošle godine bio u rijalitiju.
Foto: Ringier
– Presrećan sam, pokazao je šta je gospodin. Odmah je rekao da ne voli da psuje. Od malih nogu je vaspitan i učio je boks, a uz to je muzičar od osme godine, svira klavir i komponuje. Pratio je Šabana i Ildu, Miša Mijatović i Šaban su se oduševili kako svira. Do zadnjeg dana je tamo sve ispoštovao. Jedino onaj mali što se oblači u žensko Uroš. On je psovao i vređao mene, moje prezime i moju familiju.
Miki je tamo imao aferu sa Milenom Kačavendom, ali Hasan je nikada nije doživljavao kao snajku:
– Miki je nju samo poštovao. Ona je žena u godinama ima pravo da živi svoj život, nema dlake na jeziku, a Miki je ispao maksimalno korektan prema njoj. Vaspitan je da poštuje starije. On je gospoče. Nervira me, neće se hvali da je napravio pesmu. Ima kompleks od mene i majke. A on je doktor muzike.




Dodaj komentar