radiobalkanfox
Oglasi – Advertisemenet
Baka Ruža živjela je sama u maloj, oronuloj kući na samom kraju sela – onoj vrsti kuće koja miriše na dunje s ormara, suhi bosiljak i tišinu koja zna biti teža od samoće. Otkako je njen Ratko preselio prije deset godina, za Ružu je vrijeme stalo. Dani su se nizali isti, spori i tihi. Kuća je, međutim, starila brže od nje.
Oglasi – Advertisement
Grede su popuštale, malter se krunio, a najveća muka bio je krov. Svaka jača kiša za Ružu je značila strah, neprospavanu noć i molitvu da jutro dočeka živa i suha. Tog oktobra, nebo se nad Srbijom otvorilo kao nikada prije. Kiša je padala danima, hladna, uporna i bez milosti.
Ruža je po kući razmjestila sve što je imala – šerpe, lavorčiće, kante, stare lonce.
Tup, tup, tup – kapljice su padale u ritmu koji joj je lomio živce i srce. Najveća mrlja na plafonu pojavila se tačno iznad njenog kreveta. Nije imala kud. Preselila se u kuhinju, na stari kauč, pokrivena s tri ćebeta, jer je vlaga hladila kosti kao grobljanska zemlja.
Znala je da više nema odgađanja. Zima se približavala, a snijeg na takvom krovu bio bi presuda. Drhtavim prstima, s knedlom u grlu, okrenula je broj majstora Dragana iz varoši. Za njega su govorili da je najbolji tesar u kraju – pošten, vrijedan, ali skup.
– Dobar dan, sine… ovdje baka Ruža. Krov mi prokišnjava, zlo i naopako. Možeš li doći da pogledaš, živ ti ja?
Dragan je došao već sutradan. Krupan čovjek, ruku kao lopate, ozbiljnog pogleda i malo riječi. Popeo se na tavan, pa na krov. Hodao je gore gotovo sat vremena, mjerio, kuckao, mrštio se. Ruža je u dvorištu lomila prste, gledajući ga kao sudiju koji će joj izreći presudu.
Kad je sišao, samo je odmahnuo glavom.
– Bako, ovo je loše. Grede su trule, crijep ispucao. Mora se mijenjati bar pola krova, i to odmah.
Ruža je problijedjela.
– Koliko… koliko će to koštati, sine?
Kad je čula cifru, učinilo joj se da joj se zemlja izmakla pod nogama. To je za nju bilo bogatstvo. Sve što je godinama skupljala, štedjela, skrivala „za ne daj Bože“. Samo je klimnula glavom.
– Radi, sine. Samo da mi ne kaplje za vrat.
Tri dana Dragan je radio bez predaha. Dolazio u zoru, odlazio u mrak. Ruža mu je kuhala kafu i pržila uštipke, stideći se što nema više. Dok ga je gledala na krovu, sjetila se svog Ratka – kako je nekad tim istim rukama popravljao kuću, vjerujući da dobro uvijek ostavlja trag.
Dok je Dragan bio gore, Ruža je otišla u sobu. Iz starog ormara, iz vunene čarape skrivene duboko ispod posteljine, izvadila je svoj „crni fond“. Novac skupljan godinama: od penzije, od prodanih jaja, od onoga što bi joj unuci krišom gurnuli u džep. Zgužvane novčanice, sitni metalni novac, miris odricanja i straha. Sve je prebrojala tri puta i zamotala u čistu platnenu maramicu.
Četvrtog dana krov je bio gotov. Novi crijep se sjajio na jesenjem suncu. Dragan je spakovao alat i sjeo na trem da popije oproštajnu kafu. Ruža je prišla stolu. Ruke su joj se tresle dok je gurala zamotuljak prema njemu.
– Evo, sine. Sve sam skupila. Broj, molim te. Reci mi… je l’ dosta? Nemam više, Bog mi je svjedok.
Dragan je gledao u novac. U zgužvane novčanice koje su mirisale na naftalin, na godine šutnje i štednje. Gledao je u Ružine ruke, čvornovate i umorne. Nije brojao. Velikom šakom je pokupio novac i gurnuo ga u džep prsluka.
– Dosta je, bako. Ni dinar manje, ni dinar više.
Ruža je odahnula. Ostala je bez svega, ali krov je bio siguran.
– Hvala ti, sine, do neba… Samo da ti donesem jabuku, da ne ideš praznih ruku.
Dok je ona u kuhinji tražila jabuku, Dragan je ostao sam u sobi. Brzim pokretom izvadio je novac iz džepa, dodao debelu plavu kovertu i sve gurnuo ispod mušeme, tamo gdje stoji vaza s bosiljkom.
Kad se Ruža vratila, on je već bio na vratima. Pozdravili su se, kombi je nestao u prašini, a u dvorištu je zavladala tišina – ovaj put mirna, sigurna.
Ruža je ušla da raspremi sto. Podigla je šoljice, pa povukla staru mušemu. Tada je vrisnula. Ispod nje je stajao njen zamotuljak – netaknut. A pored njega plava koverta.
Drhtavim prstima ju je otvorila. Unutra – novac, bar tri puta više nego što je dala. I cedulja.
„Bako Ružo,
Tvoj Ratko mi je prije trideset godina, kad sam bio šegrt bez hljeba, poklonio prvi čekić i mistriju. Niko nije vjerovao u mene, on jeste. Rekao mi je: ‘Kad zaradiš, vratićeš nekome kome treba.’ Danas sam vratio dug. Krov je gratis. A ovo je da prezimiš kao gospođa i da ne štediš na drvetu.
Tvoj Ratko me je napravio majstorom.“
Ruža je spustila glavu na sto i zaplakala. Glasno, iz dubine duše. Miris dunja s ormara svjedočio je da na ovom svijetu ništa nije slučajno – i da ruka koja daje, nikad ne ostaje prazna.
Svijet je pun iznenađenja – od neobičnih svakodnevnih situacija do nesvakidašnjih priča koje nas ostave bez riječi. Ako volite ovakve teme koje vas natjeraju da zastanete i razmislite, ne propustite ostale članke u našoj kategoriji Zanimljivosti. Svakog dana vas čeka nešto novo i neočekivano!
Dodaj komentar