radiobalkanfox
Ivančicu Pahor (43) mnogi i danas pamte kao jednu od najljepših žena Hrvatske – Miss Turizma 2000. godine i pratilju Miss turizma svijeta. No, iza te titule krije se daleko više od ljepote. Ivančica je žena koja je svoj život izgradila sama, upornošću, radom i neiscrpnom voljom. Nakon uspjeha u manekenstvu, povukla se iz javnosti i posvetila studiju povijesti umjetnosti, a prije gotovo dva desetljeća pokrenula je vlastitu tvrtku za izradu ručno rađenog dizajnerskog nakita, danas najvećeg proizvođača bižuterije u Hrvatskoj – rezultat njezina talenta, vizije i nevjerojatne upornosti.
Iza uspješne poduzetnice stoji i njezina najvažnija uloga, ona samohrane majke. Ivančica je iz rodnog Martijanca krenula sama, s malim djetetom u naručju.
– Bila sam bez ičega, s malim djetetom u rukama. Borila sam se za golu egzistenciju – priznala je svojedobno život prije poduzetničkog uspjeha.
ARHIVA – Bol: Casino Zlatni rat otvorila Vlatka Pokos zavrtjevši prvu kuglicu na ruletu |
Godinama je vodila pravnu bitku za alimentaciju, a najviše joj je u životu kaže pomogla majka, za koju kaže da je “žena plemenita i dobra srca”. A baš ta majka, kći Una i brat danas su stupovi njezine najveće bitke do sada – bitke za život. Naime, prije nekoliko mjeseci Ivančici je nažalost dijagnosticiran karcinom.
– Godinama sam osjećala da nešto nije u redu, zdravstvene probleme koji su se postupno pogoršavali: oticanje i zadržavanje vode po cijelom tijelu, kroničan umor, učestalo crvenilo i osip, te gotovo potpuna ukočenost lijevog dijela vratne kralježnice. Ne jednom sam završavala na hitnoj službi; infuzija, kratko promatranje i povratak kući bez konkretnih odgovora. Liječnici su često bili brižni, ali nalazi nisu otkrivali uzrok mojih tegoba i iscrpljenosti. Sve dok se u rujnu nije pojavila velika kvrga na vratu. Niz pretraga završio je rečenicom koja mijenja sve: “Imate rak” – započinje svoju tužnu priču Ivančica, koja u svoj toj boli i borbi još jednom, vlastitim izazovima želi pružiti podršku ženama koje prolaze kroz istu ili sličnu borbu.
I u trenutku kad je čula tešku dijagnozu, ova hrabra žena koja je sve u životu podredila svojoj kćeri i bližnjima, nije pomislila na sebe.
– Prva misao bila je: Kako ću to reći Uni? – prisjeća se slomljenim glasom.
Una, njezina prekrasna, zrela i topla kći, s kojom je proputovala pola svijeta, njezin je najveći oslonac, ali i razlog zbog kojeg osjeća najveći strah. Uslijedilo je teško i iscrpljujuće liječenje. Kemoterapije traju i po deset sati. Neke od njih srušile su joj leukocite na toliko nisku razinu da je jedva mogla ustati iz kreveta.
– Ima dana kad glavobolju ne mogu podnijeti ni s najjačim lijekovima. Nekad me obuzme tuga, osjećaj da više ne mogu. A onda se sjetim zašto se borim. Tuga i fizička slabost često idu ruku pod ruku s osjećajem bespomoćnosti, osjetim kao da je svijet stao, no onda se sjetim zašto se borim – priča iskreno.
U Rebru, gdje se liječi, dodaje, vidi ljude s još težim dijagnozama, no tamo nema žaljenja ni kuknjave ni prigovaranja, samo tišina, međusobna potpora, nada, tiho zajedništvo i zahvalnost na svakoj novoj prilici.
U život joj je bolest unijela i nove rituale – stroži režim prehrane. više zelenog povrća (osobito brokule), svježe prešane prirodne sokove, čaj od korijena maslačka, dodatke za imunitet, pa čak i “hladnu kapu” koju je unajmila iz Engleske u pokušaju da spasi opadanje kose.
– Taj proces je zahtjevan i teško je reći hoće li djelovati i možda ću je svejedno izgubiti. Mnoge žene u mojoj situaciji kažu da je to trenutak koji su najteže podnijele, ali prihvaćamo kako Bog odluči – kaže hrabra lavica ističući kako su zbog niskih leukocita lijekovi i prehrana presudni.
Najviše ju, kaže, boli što zbog nje pate oni koje najviše voli. Majka od 72 godine radi dvanaest sati dnevno kako bi održala kuću i posao. Brat skače gdje god treba. A njezina Una, zbog koje srce najjače kuca, propušta predavanja kako bi bila uz nju.
– Umjesto da uživa u zasluženoj mirovini, moja majka neumorno radi preko kako bi održala posao i kućanstvo. Brat je često na terenu. Kad imam kemoterapije moja kći Una zbog mene propušta predavanja; mama navečer dolazi iz Varaždina da provede noć uz mene i ujutro se vraća natrag na posao. To je ono što me najviše pogađa, ne toliko moja bolest, koliko to što vidim kad moji najmiliji pate i koliko žrtve podnose da bi meni olakšali. Molitva je ono sto nas drži i spaja – iskrena je Ivančica koja se uz sve izazove koje bolest nosi, suočava i s vođenjem posla kojeg je doslovno gradila ‘od nule’, na suzama i trudu cijele obitelji, kojeg sada održava zahvaljujući nadljudskom naporu njezinih najbližih. Jer računi i odgovornosti ne pitaju za bolest i ne čekaju.
Ipak, usred svega toga, Ivančica je pronašla izvor snage – vjeru. Kaže da ju je upravo ona naučila oprostiti, pustiti i krenuti dalje. Kada je javno ispričala svoju priču, otvorila je vrata tisućama poruka podrške. Ljudi na TikToku, žene koje prolaze kroz isto, neznanci koji joj šalju riječi utjehe – svi oni postali su dio njezine borbe.
– Iako imam puno podrške u prijateljima, djelatnicama, poznanicima, u sebi imam onaj stari ponos da ne volim tražiti pomoć. A opet, golema količina poruka podrške koju sam dobila nakon što sam svoju priču podijelila na društvenim mrežama pokazala mi je drugu stranu: zajednica zna pružiti ruku kad je najpotrebnije. Ljudi mi šalju tisuće poruka; mnogi dijele vlastite iskustva, savjete, rastuće zajedništvo i suosjećanje – ističe hrabra žena.
I zato je odlučila podijeliti svoju priču.
– Bolest nije sramota. I nije kraj. Ona je teška i brutalna, ali i prilika da se povežemo, da pružimo ruku jedni drugima. Ako moj put pomogne samo jednoj osobi da se ne osjeća sama, već sam učinila mnogo – zaključuje Ivančica, žena čije je srce veće od svih titula koje je ikada osvojila.
Dodaj komentar