MARIO ŽUVELA: – Amra Kumro

Prije svega kako si Mario ?

– Uff, jesi li mogla početi s nekim lakšim pitanjem. Uvijek sam u dilemi s tim pitanjem. Jer kad me netko
priupita „kako si“ znam da imam dvije opcije: Skratiti priču i reći „dobro sam“ ili ispričati cijeli jedan
roman. Samo tada nitko ne bi ostao do kraja da ga sasluša. Ili bi ga saslušao pa na kraju rekao to isto
mislim i osjećam ja. Kao da moj život prepričavaš. Da skratimo priču: Dobro sam. Živ, zdrav i imam
krov nad glavom.

Suprug si i otac 6 djece ?

Obitelj je jezgra života, mjesto gdje izlazi na vidjelo naša stvarna priroda, ona ranjiva, teška i bolna, ali
i priroda onih najbližih. Ona je mjesto gdje doživiš mnogo lijepih osjećaja, ali i onih manje lijepih.
Nekada jedan obični dan izgleda tako kaotično i jedva čekaš da završi, a nekada je sve kao u nekoj
divnoj priči. Ali takvi smo mi ljudi. Zapravo sve što se događa u svijetu, i dobro i loše, događa se u
jednoj manjoj mjeri u svakoj obitelji. Osmero nas je u kući i svako se bori za svoje mjesto. Mnogo
priče, smijeha, igara, svađe, radosti, tuge, kao i svugdje drugdje.

Pisac, izumitelj društvenih igara vjerske tematike, vjeroučitelj, urednik nekoliko portala, jesam li
nešto izostavila? Čime se to sve Mario bavi?

-Bavim se svime što mi dođe pod ruku, što mi se svidi i ima neki smisao. Mislim da čovjek, da bi bio
dobar u jednom području, neizostavno se mora baviti s više njih, jer na taj način promatra stvari iz
više kutova, bolje razumije onu materiju kojom se primarno bavi i ima više mogućnosti. Uglavnom
bavim se sa svim onim što me ispunja, pričinja mi neku radost i može nekome pomoći. Sve ono što se
događa meni, događa se svim ljudima. Sve ono što osjetim ja, osjećaju drugi ljudi isto. I ako pokušam
da samo razumijem sebe, razumio sam sve druge.Kojega god čovjeka danas susretneš reći će ti da ima malo vremena. I mislim da je u pravu. I onaj
koji kaže da ima i onaj koji kaže da nema vremena. Ali mislim da je stvar u tome na što trošimo svoje
vrijeme. Život nam ide, živjeli ga ili ne živjeli. Sjedili pet sati za računalom ili držali taj nesretni mobitel
i skrolali prema dolje ili odlučili nekoga nazvati, negdje prošetati ili nešto napraviti. Prioritet je jedna
čudesna riječ. Pokazuje nam što nam je u životu važno. Tko nam je važan. Mislim da mi je vrijeme
potraćeno na beznačajnosti bilo okidač da malo razmislim što ću sa njim i da počnem ulagati u nešto
što u konačnici ima neki smisao. Kasnije se mnoge stvari slažu same od sebe. kad shvatiš da je neka
aktivnost gubljenje vremena sam je s vremenom odbacuješ. Kao hranu koja ti ne prija organizmu.

3. Ne postoji jedan trenutak odluke da počneš pisati. To je proces. Kad pogledam natrag nisam
   oduvijek bio ljubitelj knjige. Nisam ni čitao, a kamoli da bi mi palo na pamet što napisati. Iz Hrvatskog
   jezika sam jedva imao prolazne ocijene. I uvijek se mučio s lektirom. Srećom, imao sam dobre školske
   prijatelje od kojih sam mogao prepisati i izvući neku mršavu dvojku. Ne znam što mi se u
   međuvremenu dogodilo. Počeo sam nešto pisati i krenulo je. Nešto mi je čak dobro izgledalo pa sam,
   i objavio nešto. Zbilja ne znam zašto sam se počeo ovim više baviti. Valjda bi neka psihoanaliza dala
   neke ozbiljne odgovore na to. Ali do danas sam izdao 10 knjiga. Mislim i još.
4. Ne razmišljam mnogo o utjecaju. Samo znam da je nekada dobra ali nekada i ne baš posve ugodna
   stvar. Jer s vremenom dolazi i kao neka vrsta odgovornosti. Ne možeš više bilo što napisati. Jer riječ
   ima moć. I to veliku moć. Oblikovanja nečija života. Prosvjetljenja ali i zamračenja. Mislim da svi mi
   imamo mnogo veći utjecaj onim što jesmo nego s onim što govorimo i pišemo, ali često to