Naučnik otkriva: Indijanci „kockali“ davno prije civilizacija Starog svijeta

Oglasi – Advertisemenet

Novo arheološko istraživanje donosi značajan zaokret u razumijevanju razvoja igara na sreću i koncepta vjerovatnoće, ukazujući na to da su američki starosjedioci koristili kockice i razvijali igre zasnovane na slučajnosti hiljadama godina prije nego što su se takve prakse pojavile u poznatim civilizacijama Starog svijeta. Prema rezultatima studije objavljene u American Antiquity, tragovi ovih aktivnosti sežu čak do kraja posljednjeg ledenog doba, prije više od 12.000 godina.

Oglasi – Advertisement

Dosadašnja naučna paradigma smještala je početke korištenja kockica u razvijene civilizacije bronzanog doba, poput Mezopotamija i doline Inda. Međutim, nova analiza artefakata pronađenih na području zapadnih Velikih ravnica Sjeverne Amerike sugerira da su lovci-sakupljači tog vremena već tada koristili predmete dizajnirane za generiranje nasumičnih ishoda, i to u jasno strukturiranim igrama.

Autor studije, Robert Madden, ističe da ovi nalazi ne znače da su drevne zajednice razvile formalnu teoriju vjerovatnoće, ali pokazuju da su razumjele osnovne principe slučajnosti. Prema njegovim riječima, te zajednice su svjesno izrađivale i koristile predmete koji proizvode nepredvidive rezultate, oslanjajući se na obrasce koji podsjećaju na ono što danas poznajemo kao probabilističke zakonitosti.

Najstariji identificirani primjerci potječu s arheoloških nalazišta u američkim saveznim državama Wyoming, Colorado i Novi Meksiko. Riječ je o dvostranim kockicama izrađenim od prirodnih materijala poput drveta i kosti, koje su se bacale u grupama na posebno pripremljene površine. Ovi predmeti, stari i do 12.800 godina, ranije su često pogrešno klasificirani kao dekorativne figure ili su u potpunosti zanemarivani u muzejskim kolekcijama.

Maddenovo istraživanje temelji se upravo na ponovnom pregledu takvih artefakata. Kroz višegodišnji rad, sistematski je pretraživao muzejske zbirke i digitalne baze podataka, nastojeći identificirati obrasce i funkcionalne sličnosti među predmetima koji su dugo bili pogrešno interpretirani. Taj proces, kako ga sam opisuje, podsjećao je na svojevrsni „lov na blago“, ali je na kraju rezultirao stvaranjem opsežne baze podataka koja je omogućila rekonstrukciju ove drevne prakse.

Važan aspekt ovog otkrića odnosi se na društvenu ulogu igara zasnovanih na slučajnosti. Prema zaključcima studije, takve aktivnosti nisu služile isključivo zabavi, već su imale značajnu funkciju u povezivanju različitih zajednica. Igre su omogućavale razmjenu dobara, informacija pa čak i uspostavljanje društvenih i partnerskih odnosa među grupama koje nisu bile u čestom kontaktu.

Za razliku od savremenog poimanja kockanja, koje je često vezano za institucije poput kazina i sistem „kuće“ koja ima prednost, ove drevne igre bile su zasnovane na direktnom nadmetanju između pojedinaca. U takvom modelu, svi učesnici imali su jednake šanse, što dodatno naglašava njihovu društvenu i kulturnu vrijednost, a ne isključivo element rizika.

Otkriće također otvara šire pitanje razvoja ljudskog razmišljanja o vjerovatnoći i slučajnosti. Iako nije riječ o formaliziranoj nauci, jasno je da su ove zajednice razvile intuitivno razumijevanje neizvjesnosti i njenih obrazaca, što predstavlja važan korak u evoluciji ljudske spoznaje.

Zaključno, ova studija značajno mijenja dosadašnje shvatanje historije igara na sreću i razvoja koncepta vjerovatnoće, pomjerajući njihove korijene hiljadama godina unazad i izvan granica tradicionalno priznatih civilizacija. Umjesto da se posmatraju kao isključivo proizvod naprednih društava Starog svijeta, kockice i igre zasnovane na slučajnosti sada se mogu razumjeti kao univerzalni ljudski fenomen, duboko ukorijenjen u najranijim fazama društvenog razvoja.