radiobalkanfox
Reka Sava je u slovenskoj mitologiji imala izuzetan značaj. Njeno ime potiče od grčke reči za “jak” ili “snažan”, a verovalo se da je ona moćna reka koja hrani Dunav, samog Zevsa. Ipak, uz nju su se vekovima vezivali tabui, posebno oni vezani za svet mrtvih i prelazak duša. U Posavini i Mačvi, gde je Sava često plavila i odnosila živote, ljudi su razvili složen sistem verovanja kako bi umirili reku.
Ritual pranja i otpuštanja duše
Jedan od najstarijih i najjezivijih običaja koji se zadržao do ranog 20. veka bio je ritualno “pranje” ili simbolično kupanje pokojnika vodom donesenom sa Save. Verovalo se da se na taj način telo pročišćava od zemaljske prljavštine i olakšava put duši. Pranje je bilo povezano sa paganskim ritualom otpuštanja duše – sprečavalo se da duša ostane zarobljena u kući i da se pretvori u zlog demona. Sam taj čin pokazivao je duboko poštovanje prema reci kao elementu života i smrti.
Kada se u srpskim selima spremalo veliko slavlje – svadba, krštenje ili slava – na kapiji bi osvanuo vezeni peškir. Nije bio tu zbog ukrasa, već zbog tajnog, moćnog rituala. Otkrivamo zašto je “gatački peškir” bio najvažnija amajlija i kako je služio da se urok skrene sa mlade.
Brak je u srpskoj tradiciji bio pun simbolike, a posebno su važila pravila u prvoj godini zajedničkog života. Otkrivamo jedan od najčudnijih običaja: zašto su mladenci morali da izbegavaju sedenje na istoj stolici i kako je ovo pravilo služilo kao zaštita od zlih očiju i uroka.
Kada se u srpskim selima spremalo veliko slavlje – svadba, krštenje ili slava – na kapiji bi osvanuo vezeni peškir. Nije bio tu zbog ukrasa, već zbog tajnog, moćnog rituala. Otkrivamo zašto je “gatački peškir” bio najvažnija amajlija i kako je služio da se urok skrene sa mlade.
Brak je u srpskoj tradiciji bio pun simbolike, a posebno su važila pravila u prvoj godini zajedničkog života. Otkrivamo jedan od najčudnijih običaja: zašto su mladenci morali da izbegavaju sedenje na istoj stolici i kako je ovo pravilo služilo kao zaštita od zlih očiju i uroka.
Kada se u srpskim selima spremalo veliko slavlje – svadba, krštenje ili slava – na kapiji bi osvanuo vezeni peškir. Nije bio tu zbog ukrasa, već zbog tajnog, moćnog rituala. Otkrivamo zašto je “gatački peškir” bio najvažnija amajlija i kako je služio da se urok skrene sa mlade.
Brak je u srpskoj tradiciji bio pun simbolike, a posebno su važila pravila u prvoj godini zajedničkog života. Otkrivamo jedan od najčudnijih običaja: zašto su mladenci morali da izbegavaju sedenje na istoj stolici i kako je ovo pravilo služilo kao zaštita od zlih očiju i uroka.
Shutterstock
Kada se u srpskim selima spremalo veliko slavlje – svadba, krštenje ili slava – na kapiji bi osvanuo vezeni peškir. Nije bio tu zbog ukrasa, već zbog tajnog, moćnog rituala. Otkrivamo zašto je “gatački peškir” bio najvažnija amajlija i kako je služio da se urok skrene sa mlade.
Brak je u srpskoj tradiciji bio pun simbolike, a posebno su važila pravila u prvoj godini zajedničkog života. Otkrivamo jedan od najčudnijih običaja: zašto su mladenci morali da izbegavaju sedenje na istoj stolici i kako je ovo pravilo služilo kao zaštita od zlih očiju i uroka.
Kada se u srpskim selima spremalo veliko slavlje – svadba, krštenje ili slava – na kapiji bi osvanuo vezeni peškir. Nije bio tu zbog ukrasa, već zbog tajnog, moćnog rituala. Otkrivamo zašto je “gatački peškir” bio najvažnija amajlija i kako je služio da se urok skrene sa mlade.
Brak je u srpskoj tradiciji bio pun simbolike, a posebno su važila pravila u prvoj godini zajedničkog života. Otkrivamo jedan od najčudnijih običaja: zašto su mladenci morali da izbegavaju sedenje na istoj stolici i kako je ovo pravilo služilo kao zaštita od zlih očiju i uroka.
Kada se u srpskim selima spremalo veliko slavlje – svadba, krštenje ili slava – na kapiji bi osvanuo vezeni peškir. Nije bio tu zbog ukrasa, već zbog tajnog, moćnog rituala. Otkrivamo zašto je “gatački peškir” bio najvažnija amajlija i kako je služio da se urok skrene sa mlade.
Brak je u srpskoj tradiciji bio pun simbolike, a posebno su važila pravila u prvoj godini zajedničkog života. Otkrivamo jedan od najčudnijih običaja: zašto su mladenci morali da izbegavaju sedenje na istoj stolici i kako je ovo pravilo služilo kao zaštita od zlih očiju i uroka.
Kada se u srpskim selima spremalo veliko slavlje – svadba, krštenje ili slava – na kapiji bi osvanuo vezeni peškir. Nije bio tu zbog ukrasa, već zbog tajnog, moćnog rituala. Otkrivamo zašto je “gatački peškir” bio najvažnija amajlija i kako je služio da se urok skrene sa mlade.
Brak je u srpskoj tradiciji bio pun simbolike, a posebno su važila pravila u prvoj godini zajedničkog života. Otkrivamo jedan od najčudnijih običaja: zašto su mladenci morali da izbegavaju sedenje na istoj stolici i kako je ovo pravilo služilo kao zaštita od zlih očiju i uroka.
Kada se u srpskim selima spremalo veliko slavlje – svadba, krštenje ili slava – na kapiji bi osvanuo vezeni peškir. Nije bio tu zbog ukrasa, već zbog tajnog, moćnog rituala. Otkrivamo zašto je “gatački peškir” bio najvažnija amajlija i kako je služio da se urok skrene sa mlade.
Brak je u srpskoj tradiciji bio pun simbolike, a posebno su važila pravila u prvoj godini zajedničkog života. Otkrivamo jedan od najčudnijih običaja: zašto su mladenci morali da izbegavaju sedenje na istoj stolici i kako je ovo pravilo služilo kao zaštita od zlih očiju i uroka.
Savske vodene vile i amajlije
Osim utapanja, najveći strah u Posavini odnosio se na vodene vile (vodnjakinje) i rečne demone za koje se verovalo da žive na dnu Save. Ove vile su, po legendi, bile izuzetno lepe i opasne, a vukle bi muškarce na dno da im postanu supruzi. Ribolovci i mornari su se klonili kupanja na neuređenim mestima i nosili su posebne amajlije – najčešće metalne predmete ili beli luk – kako bi se zaštitili od opasnih rečnih duhova. Sava, sa svojim dubokim, tamnim virovima, ostaje svedočanstvo drevnog verovanja u moć vode i prirode.
Stara Kapetanija u Zemunu je mnogo više od zgrade – ona je simbol Zemuna kao lučkog grada, svedok granice dveju imperija i arhitektonski prkos reci. Otkrivamo kako je zgrada, sagrađena na samoj aluvijalnoj obali Dunava, odolevala vekovima poplavama i kako je njen opstanak dokaz inženjerskog podviga Austrougarske monarhije.
Atentat na Kralja Aleksandra I Karađorđevića u Marseju 1934. godine bio je jedan od najdramatičnijih događaja 20. veka. Otkrivamo malo poznate, emotivne detalje iz njegovih poslednjih sati: šta je jeo, o čemu je razmišljao i kakav je bio emotivni rastanak sa Kraljicom Marijom pred polazak.
Ukoliko poznajete nekog Borisa, pošaljite mu ovu priču o poreklu i značenju njegovog imena
Od drena i bosiljka do gloga i vrbe: Detaljna analiza Veselina Čajkanovića o kultnom značaju bilja u srpskim narodnim verovanjima, mnogo pre nego što je nauka otkrila njihova svojstva.
U jesenjim mesecima, kada zahladi i približi se zima, u mnogim selima zapadne Srbije nekada je bio obavezan običaj poznat kao krmokolj. To je bio veliki porodični i seoski događaj, kada se klalo svinje i pripremalo meso za predstojeće mesece. Iako se na prvi pogled radilo samo o poslu, krmokolj je bio mnogo više od toga – prava gozba, druženje i prilika da se učvrste rodbinske i komšijske veze.
Dodaj komentar