Osuđene časne sestre: Djecu tukle, gurale im sapun u usta i zaključavale u ormare

Oglasi – Advertisemenet

Zločini koji su se decenijama skrivali iza zidova ustanova namijenjenih brizi o najranjivijima ponovo su otvorili jednu od najtežih rana škotskog društva. Više od četrdeset godina nakon što su se dogodila zlostavljanja u domovima za djecu, pravda je ipak stigla tri žene koje su u to vrijeme imale moć i autoritet nad djecom o kojoj su bile dužne brinuti. Presude izrečene bivšim časnim sestrama i jednoj zaposlenici razotkrile su potresne detalje sistemskog nasilja koje se odvijalo u domovima Nazareth House, pod upravom katoličkog reda Sisters of Nazareth, u periodu od 1972. do 1981. godine.

Oglasi – Advertisement

Riječ je o domovima Nazareth House u Lasswadeu, u oblasti Midlothian, te u Kilmarnocku, u oblasti East Ayrshire, gdje su djeca, umjesto zaštite i brige, bila izložena okrutnom, ponižavajućem i nasilnom postupanju. Na optuženičkoj klupi našle su se Carol Buirds (75), Eileen McElhinney (78) i Dorothy Kane (68), koje su nakon dugotrajnog sudskog procesa proglašene krivima za višestruka krivična djela nad djecom koja su tada imala između pet i 14 godina.

Tokom petosedmičnog suđenja na sudu u Edinburgh, porota je slušala svjedočenja koja su sudnicu često ostavljala u tišini. Detalji zlostavljanja, koje je iznijelo škotsko tužilaštvo Crown Office and Procurator Fiscal Service, opisivali su obrasce brutalnosti koji su se ponavljali iz dana u dan. Carol Buirds, poznata kao sestra Carmel Rose, proglašena je krivom za niz najtežih oblika fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Djecu je tukla remenom, drvenim ravnalom i štapom, udarala ih po glavi i tijelu, a u nekim slučajevima i udarala njihove glave o zid. Prema dokazima, djeci je na silu gurala sapun i hranu u usta, tjerala ih da sjede u hladnim kupkama, prala ih grubim četkama, a u pojedinim situacijama zaključavala ih u ormare ili mračne podrume bez vode.

Sudija Iain Nicol u obrazloženju presude naveo je da su neki od slučajeva uključivali posebno ponižavajuće i dehumanizirajuće radnje, poput trljanja mokre posteljine natopljene urinom po licima i tijelima djece, kao i prisilno hranjenje koje je za cilj imalo kažnjavanje, a ne brigu. Djeca su, kako je naveo sud, često bila povrijeđena, a u najmanje jednom slučaju i teško, s posljedicama koje su se osjećale godinama kasnije.

Eileen McElhinney, poznata kao sestra Mary Eileen, također je proglašena krivom zbog nasilnog ponašanja. Svjedočenja su pokazala da je djecu tjerala da stoje pod hladnim tuševima ili da sjede u ledenoj vodi, tukla ih četkom za kosu po stražnjici i metalnim češljem, ne prestajući čak ni kada je bilo jasno da dijete trpi bol. Sud je utvrdio da je djecu šamarala, udarala šakama, obarala na pod, a u nekim slučajevima i skakala po njihovim tijelima. Sudija je naglasio da je upravo ona bila direktni uzrok patnje i povreda djece koja su joj bila povjerena.

Treća osuđena, Dorothy Kane, nije bila časna sestra, već zaposlenica doma. Ipak, njena odgovornost nije bila ništa manja. Proglašena je krivom jer je više puta grabila dječaka, uključujući i povlačenje za kosu, sputavala ga pritiskajući mu prsa koljenima, te nije reagovala kada je svjedočila napadu drugog člana osoblja na dijete. U jednom slučaju, prema presudi, dijete je ugurala u ormar i zaključala, ostavljajući ga u strahu i izolaciji.

Žrtve, koje su danas odrasli ljudi, tokom suđenja su govorile o dugotrajnim posljedicama zlostavljanja. Sudija Nicol opisao je njihove izjave kao “potresno štivo”, naglašavajući izuzetnu hrabrost koju su pokazali svjedočeći o traumama koje su ih pratile cijeli život. Prema sudskim nalazima, dio žrtava i danas pati od posttraumatskog stresnog poremećaja, depresije i drugih teških psihičkih problema. Nekima su bili potrebni dugotrajni medicinski tretmani i terapije, dok su pojedini u jednom periodu života bili suicidalni. Jedna od žrtava, kako je navedeno, provela je godinu dana u bolnici, a nakon toga godinama gotovo uopće nije govorila.

Carol Buirds osuđena je po 13 tačaka optužnice, uključujući osam slučajeva okrutnog i nehumanog postupanja, napad s teškim povredama i više drugih napada. Sud je posebno uzeo u obzir činjenicu da ni tokom suđenja nije pokazala kajanje, te da i dalje negira krivicu. Zbog toga joj je izrečena kazna od 15 mjeseci zatvora. McElhinney je osuđena po pet tačaka optužnice, ali je sud, uzimajući u obzir da u posljednjih 45 do 50 godina nije ponavljala takvo ponašanje i da je kasnije radila kao socijalna radnica i volonterka, izrekao uvjetnu kaznu od 12 mjeseci uz 240 sati društveno korisnog rada i ograničenje kretanja u večernjim satima. Dorothy Kane je osuđena na 150 sati društveno korisnog rada koje mora odraditi u roku od devet mjeseci.

Iz škotskog tužilaštva poručeno je da ovakvo zlostavljanje nikada nije bilo prihvatljivo i da se nikada nije smjelo dogoditi. Naglašeno je da su optužene imale povjerenje da brinu o ranjivoj djeci, ali su to povjerenje grubo izdale, ostavljajući iza sebe trajne posljedice koje ni decenije kasnije nisu izbrisane.

Ovaj užasni slučaj još jednom pokazuje koliko je važno da se glasovi žrtava čuju, bez obzira na to koliko vremena je prošlo pa makar to bilo 40 godina. Presude možda ne mogu izbrisati patnju koju su preživjeli kao djeca, ali šalju jasnu poruku da ni institucionalna moć, ni religijski autoritet, ni protok vremena ne mogu biti štit od odgovornosti za zločine nad najranjivijima kategorijama.