„Ovako se nekada slavila Nova godina i svi tvrde da smo bili srećniji“: Fotografije iz bivše Jugoslavije koje bude nostalgiju, ali…

Oglasi – Advertisemenet

Da li je nekada zaista bilo bolje ili je nostalgija opojnija nego što želimo priznati? To pitanje se iznova vraća svake godine, gotovo po pravilu, čim stignu ljetni odmori ili praznici. Društvene mreže tada se pretvaraju u virtualne albume uspomena iz vremena bivše Jugoslavije, ispunjene fotografijama koje prikazuju jednostavne scene: porodice na plaži, improvizovane ručkove u hladu borova, stari „fićo“ parkiran uz more, ili skromne trpeze oko kojih se okupljaju svi ukućani. Uz te slike gotovo uvijek ide ista poruka – nekada je bilo bolje.

Oglasi – Advertisement

Na tim fotografijama nema luksuza, nema savršenih kadrova niti stilizovanih poza. Ljudi spavaju na plaži jer nema apartmana, paradajz i slanina se sijeku na koljenu, voda se nosi u kanisterima, a vožnja do mora traje satima bez klime i navigacije. Upravo ta nesavršenost danas se tumači kao dokaz sreće i bezbrižnosti. Međutim, rijetko se spominje umor, vrućina, skromni budžeti, redovi, nestašice ili činjenica da su mnoge porodice tada živjele daleko od idealnih uslova.

Sličan obrazac ponavlja se i tokom praznika. Fotografije sa starim televizorima, ruskom salatom u kristalnoj činiji, domaćim kiflicama i sokovima u staklenim bocama dijele se uz komentare pune tuge i čežnje. Danas, kažu mnogi, ljudi kupuju previše, guraju kolica puna hrane, a praznici su izgubili smisao. Sve se mjeri novcem, sve je, navodno, postalo vještačko i bez duše. Ispod takvih objava nižu se stotine komentara koji potvrđuju isto osjećanje: „nikada više neće biti tako“, „veselije je bilo nekad“, „ovo me vraća u neka bolja vremena“.

Ali koliko je ta slika zaista realna? Psiholozi već godinama upozoravaju na fenomen nostalgije, koji često funkcioniše kao filter sjećanja. Pamte se lijepi trenuci, dok se oni teški potiskuju. Prošlost se idealizuje jer je poznata, završena i sigurna, dok je sadašnjost neizvjesna, puna briga, inflacije, stresa i ubrzanog načina života. U tom kontekstu, nostalgija postaje utočište, a ne objektivna slika stvarnosti.

Istina je da se i danas ljudi okupljaju, slave, dijele obroke i smijeh. I danas se praznici provode zajedno, često skromno, ali iskreno. Razlika je u tome što se danas ti trenuci rjeđe romantizuju u realnom vremenu – tek kasnije, kroz fotografije i sjećanja, dobiju poseban sjaj. Društvene mreže dodatno pojačavaju taj efekat, jer biramo šta ćemo pokazati, a šta zaboraviti.

Možda, dakle, nekada nije bilo ni bolje ni gore. Bilo je drugačije. Manje tehnologije, manje izbora, ali i manje očekivanja. Danas imamo više mogućnosti, ali i više pritiska. Problem nije u tome što su vremena izgubila dušu, već što smo promijenili način na koji ih doživljavamo. Nostalgija nije dokaz da je prošlost bila savršena, već da su uspomene snažne i emotivne.

Svako vrijeme nosi svoje terete i svoje radosti. Umjesto da idealizujemo ono što je prošlo, možda bi vrijedilo da pokušamo prepoznati vrijednost trenutaka koje živimo sada, jer će i oni jednog dana postati „ona dobra stara vremena“.