Sonja Pernjaković |
- Sa samo četrnaest godina postala je majka i suočila se sa teškom životnom situacijom, dok je kafanu smatrala svojom pravom školom.
- Tokom ratova devedesetih izbegla je u Nemačku gde je radila teške poslove, ali nije odustajala od pevanja.
Životni put Ljiljane Petrović Batler, umetnice koju je publika s poštovanjem i ljubavlju prozvala “majkom romske duše”, podseća na potresan i dirljiv film. Ova muzička ikona rođena je u Beogradu, 14. decembra 1944. godine, u porodici prožetoj umetnošću. Ipak, njena najvažnija životna i profesionalna škola nije bila formalna ustanova, već kafana.
Prvi put je Ljiljana Petrović Batler zakoračila na scenu sa svega 12 godina, hrabro pevajući umesto bolesne majke, čime je rano zakoračila u svet odraslih. Uporedo sa ranom muzičkom karijerom, Ljiljana se suočila i sa prevremenim roditeljstvom koje je duboko obeležilo njenu mladost:
– To je tragedija kafanskih pevača i muzičara da deca imaju žive oca i majku ali rastu sa babama. I moj prvi muž i ja smo deca muzičara. Celu noć pevanje, nisam mogla decu da imam pored sebe. Tragedija je nas Roma što mi vrlo rano sazrevamo. Ja sam bila majka sa četrnaest godina, moj prvi muž imao je tada šesnaest. Igrala sam se s decom žmurke po podrumima i ujutro sam išla da rodim. Od trčanja mi pukao vodenjak – ispričala je svojevremeno u intervjuu za “Vreme”.
Mada je jedno vreme pohađala muzičku školu, kafanu je uvek isticala kao svoje pravo obrazovanje.
Međutim, sjaj i slava doneli su sa sobom i tamnu stranu. Tokom blistave karijere se više puta na sopstvenoj koži suočila sa predrasudama i rasizmom, o čemu je uvek otvoreno i bez ustručavanja govorila:
– Govorili su mi: “Šta ova Romkinja radi na televiziji svaki dan?”. Uvek su Romi bili nepoštovana nacija, a mi smo sami krivi za to, mi smo to dozvolili. Mogli smo i da se kupamo i da se peremo, pokojni Tito je dao svima sapun i vodu.
Pevačica je uvek zadržavala kritičan, ali i duboko iskren stav prema sopstvenom narodu:
– Ali mi smo nacija koja nema svoje zemlje i svoje države, mi volimo da lutamo i da smo prljavi i neokupani. Ja sam gradsko dete. Ne znam da govorim romski, meni se Romi smeju pošto ne znam da govorim, razumem ali ne znam da govorim.
Uprkos svemu, u njenom srcu Beograd je zauzimao posebno mesto, a svoje poreklo je ponosno isticala:
– Ja sam rođena Beograđanka. Majka mi je iz Zagreba, vučem dakle, i hrvatske korene, a i danas imam tamo rodbinu. Otac mi je isto bio Beograđanin. Ja volim Beograd, Beograd je moj grad, rođena sam i hoću da umrem u Beogradu – rekla je u pomenutom intervjuu čuvena pevačica.
Kada su se krajem osamdesetih godina nadvili ratni oblaci nad bivšom Jugoslavijom, Ljiljana je, vođena nepogrešivim unutrašnjim instinktom, odlučila da po svaku cenu zaštiti svoju porodicu. Spakovala je najosnovnije u samo jednu torbu i sa troje dece pobegla u Nemačku.
Kako bi obezbedila opstanak svojoj deci u tuđini, pevala je na romskim svadbama, ali je bez trunke sujete prihvatala i najteže poslove. Tako je jedno vreme radila i kao čistačica kupatila u hotelu, što je zabeleženo i u BBC dokumentarcu o njenoj sudbini:
– Ja sam i klozete čistila. U to ratno vreme bilo mi je strašno. Imala sam cilj: ili ću da pobedim sebe i svoju želju i volju za pesmom ili smo svi propali. I nije me bilo sramota, pošteno sam radila – pričala je Ljiljana iskreno.
Nakon dugih godina provedenih u potpunoj anonimnosti i teškom radu, sudbina je ponovo umešala prste kada ju je u Dizeldorfu pronašao producent i menadžer Dragi Šestić. On je prepoznao njen neprolazni dar i nagovorio je da snimi album za holandsku izdavačku kuću.
Taj korak označio je Ljiljanin veličanstveni povratak na veliku scenu. Nastupala je širom Evrope u najprestižnijim koncertnim dvoranama, a taj period je opisivala kao svoju “drugu karijeru”, dok je prva, kako je uvek isticala, zauvek ostala ona kafanska.
Njen životni put prerano je završen. Posle kratke i teške borbe sa bolešću, Ljiljana Petrović Batler preminula je 26. aprila 2010. godine u bolnici u Amsterdamu, u 66. godini života.




Dodaj komentar