
Patrijarh Pavle ostao je upamćen kao jedan od najskromnijih i najnekonvencionalnijih srpskih patrijarha, čovek koji je mnogo učinio za pravoslavlje. Živeo je skromno, tačno onako kako hrišćanska vera propoveda i zahteva. Zabeležene su mnoge priče i primeri njegovog odnosa prema ovozemaljskom.
Automobil nije imao nikada, ni mobilni telefon, televiziju nije gledao niti je čitao novine. Ustajao je rano, živeo po svim hrišćanskim pravilima, a nijedan fizički posao mu nije bio težak.
Vozio se gradskim prevozom, a ostale su brojne anegdote koje potvrđuju da je zaista živeo u skladu sa onim što je govorio.
Mudrost voljenog patrijarha: Gde pronaći lek za tugu
Patrijarh Pavle je razumeo da je tuga deo ljudskog postojanja i da se prevazilazi strpljenjem i verom. Njegova mudrost je u shvatanju da bol nije trajan i da se izdržavanjem iskušenja čovek oplemenjuje.
Jednom prilikom je rekao da tuga ne traje zauvek i da će se onaj ko izdrži do kraja spasiti tuge.
„Taj put je tesan i uzak i tesna su vrata što vode u život. A kako su široka vrata i širok put što vodi u propast, mnogo je njih koji njim idu. Dakle, to su dve mogućnosti ili što kaže Boža Knežević – čovek je biće kome može i Bog da se obraduje, a od koga može i đavo da se zastidi“.
Savet patrijarha Pavla ogleda se u opredeljenju za uži i teži put. Put istrajnosti, skromnosti i dobrote, i onda kada je najteže. Tuga, prema njegovim rečima, nije kraj, već deo testa koji se mora izdržati da bi se stiglo do isceljenja i mira u duši.
Patrijarh Pavle: Reči i delo išli su zajedno
Njegov život bio je najbolja ilustracija reči o uskom putu. Skromnost i neposedovanje birao je kao put ka slobodi duše. Sretali su ga u gradskom prevozu ili dok je sam popravljao svoje cipele, što je mnogima bilo šokantno, a bila je to suština njegove mudrosti:
Voljeni patrijarh je shvatao da prevelika vezanost za materijalno stvara širok put očaja i tuge. Zato je namerno birao jednostavnost.
Od fizičkog posla nije bežao, jer rad daje svrhu i mir, a čoveka udaljava od besposlice i žalosti.
Poverenje da će se „spasiti tuge“ dolazilo je iz uverenja da je skroman život pod zaštitom, a to je najjači lek za strah i brigu.
Ta jednostavnost nije bila odricanje radi odricanja. Što je čovek manje vezan za stvari, to ga manje toga može povrediti, i u tome je cela računica uskog puta. Onaj ko ništa ne gomila, nema ni šta da izgubi, pa mu ni tuga ne dolazi na velika vrata.
Mir se tako ne dobija spolja, nego se gradi iznutra, strpljivo i bez svedoka.
Pokazao nam je time da se isceljenje duše ne pronalazi u spoljašnjim stvarima, već u izboru unutrašnjeg mira i u strpljenju.
Patrijarh Pavle nas je učio da je istinski lek za tugu unutrašnja snaga i izbor. Ljudska duša je, kako je govorio, vredna najveće radosti, ali se mora izboriti sa iskušenjima.
(Espreso/krstarica/prenela PV)




Dodaj komentar