radiobalkanfox
Danas počinje Sarajevo film festival, a glumac Emir Hadžihafizbegović (64) jedan je od dobitnika nagrade Počasno Srce Sarajeva. Prestižno je to priznanje koje ga stavlja uz bok nekim od najvećih glumačkih imena današnjice. Otkrio nam je što mu znači tako važna nagrada, kad će mu biti uručena i na čemu sve trenutačno radi.
– To je velika nagrada jer nema značaj samo na Sarajevo film festivalu, nego je to veliko regionalno priznanje. Dosadašnji dobitnici Počasnog Srca Sarajeva su Angelina Jolie, Morgan Freeman, Meg Ryan, Oliver Stone, Mickey Rourke, Robert De Niro, Steve Buscemi, Benicio Del Toro, Tim Roth... Ove godine, osim mene, dobitnici su Emily Watson, Diego Luna, Asghar Farhadi, ali i moj omiljeni holivudski glumac Woody Harrelson. Vrlo sam sretan što ću se sa svim tim ljudima pojaviti na pozornici i primiti svoju nagradu – rekao nam je i zahvalio žiriju.
Zagreb: Glumac Emir Hadžihafizbegović |
– Zahvaljujem Sarajevo film festivalu, s kojim sam 31 godinu odrastao. Ovo je nagrada međunarodnog značaja i, ono što je posebno važno, daje se za doprinos filmskoj umjetnosti – naglasio je Emir.
Ističe kako ta nagrada ne pripada samo njemu, već i nizu vrijednih ljudi koji su ga tijekom karijere okruživali.
– Jako sam ponosan na nagradu i dijelim je sa svim ljudima koji su bili u mojoj blizini dok je kamera radila. Od 1981. godine, kad sam snimio svoj prvi film s Emirom Kusturicom, pa iduće 42 godine i kroz 72 igrana filma. Film je kolektivan posao, a za rad na njemu bitan je i vozač koji te dovede na set, čovjek koji radi catering, čistačica koja nakon snimanja čisti prostorije snimanja… Bez ikakve patetike, ali nagradu dijelim sa svakim čovjekom koji je bio u mojoj blizini dok sam radio. Film je mehanizam u kojem ako jedan šaraf ne štima, pokvari se cijeli sat, makar bio najbolji na svijetu. Stoga zahvaljujem svima njima – istaknuo je skromno.
Zagreb: Glumac Emir Hadžihafizbegović |
No mnogo toga stoji iza nagrada, čega je i sam svjestan.
– Bog mi je dao talent za glumu, koji sam onda brusio na Akademiji, a jednako je važno i životno iskustvo koje imam. Dijete sam asfalta i sokaka, iz radničke sam obitelji, a uvijek sam se volio družiti s ljudima s takozvane margine. Provodio sam vrijeme s Romima, beskućnicima i nekim drugima koje svijet možda smatra luzerima, a zapravo su njihove životne priče mene napajale i pružile mi životno iskustvo. Upravo me to iskustvo, uz Božji dar i akademiju, dovelo do ove nagrade. Želim istaknuti i dva hrvatska redatelja, Ognjena Sviličića i Rajka Grlića, te filmove ‘Armin’, ‘Takva su pravila’ i ‘Karaula’, jer su me oni, između ostalih, doveli do Počasnog Srca Sarajeva – naglašava. Nagradu će mu uručiti 21. kolovoza, na zadnji dan Sarajevo film festivala.
– Na dan dodjele doći će mi prijatelji s raznih strana: iz Zagreba, Splita, Skoplja, Beograda, Tuzle, Kopenhagena, Pariza, Opatije… To je bitna noć za mene i moju obitelj te sam sretan – iskreno nam je rekao.
No ističe kako ima malo drugačiji odnos prema nagradama.
– Smatram da nagradu, kad je dobiješ, trebaš uzeti i staviti iza leđa. Jer ozbiljan umjetnik ne smije mnogo razmišljati o nagradama. Ako pisac piše roman i tijekom pisanja razmišlja o nagradi, nema ništa od tog romana. Isto vrijedi i za skladatelje pjesama, slikare… Najveće nagrade sam dobio onda kad nisam uopće znao da mi je neki film na festivalu. Primjerice, nisam ni znao da sam za ulogu u filmu ‘Armin’ dobio prestižnu nagradu ‘Andrej Tarkovski’, kao ni Zlatnog lava u Veneciji za film ‘Takva su pravila’ – prisjeća se i naglašava kako nije sve u nagradama.
– Postoje fenomenalni glumci koji nikad nisu dobili nagradu. Jedan je glumac za mene poseban, od njega sam učio i birao glumačka sredstva. Za njega mislim da je jedan od najboljih glumaca ovih prostora, a zove se Slobodan Aligrudić. Napravio je remek-djelo u filmovima ‘Sjećaš li se Dolly Bell?’, ‘Otac na službenom putu’ i ‘Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT-a’, a nikad nije dobio nagradu. Naravno da mi nagrada godi i da sam sretan, ali žive ovdje sjajni glumci koji također zaslužuju nagrade. Nekad su u ovom poslu bitni faktor i sreća – naglašava.
Sarajevo: Dolazak uzvanika na komemoraciju za Halida Bešlića u Narodno pozorište |
Brojne međunarodne nagrade i priznanja dobio je film ‘Lijepa večer, lijep dan’, u kojem igra jednu od glavnih uloga. Emotivna je to i snažna priča o umjetnicima, slobodi, ljubavi i represiji u poratnoj Jugoslaviji. Radnja filma smještena je u 1957. godinu, a u središtu priče nalaze se četvorica filmskih autora čiji se privatni i profesionalni životi isprepliću s represivnim mehanizmima društva koje ne prašta različitost.
– Tom me filmu privukla sama redateljica Ivona Juka, koju zaista cijenim, ali i izvrstan scenarij koji mi se jako svidio. Zanimljivo je da se lik koji igram zove Emir, Ivona je mislila da bi mi to mogao biti problem, ali nije mi smetalo. To je jedan vrlo hrabar film koji ruši tabue. Film je to o slobodi, o dva sistema koja su, svaki na svoj način, bili radikalni. Redateljica je u filmu, u vremenskoj elipsi od 1941. do 1953. godine, kritizirala oba sistema, što je bilo hrabro, iako se nekima to nije svidjelo – ističe.
Zagreb: Svečana premijera filma “Lijepa večer, lijep dan” |
Naglašava kako je svatko od glumaca u filmu svoju ulogu odigrao savršeno, a jednako dobar posao odradila je cijela ekipa koja stoji iza kamere.
– To je prije svega glumački vrlo jak film, nema loše uloge. Snimatelj Dragan Ruljančić je također napravio čudo. Film je dobio 22 međunarodne nagrade, ali mislim da je kažnjen na Pulskom filmskom festivalu, gdje je trebao dobiti još nagrada. Mnogobrojna publika u Puli je uživala gledajući ga. Ima jednu kontroverznost u sebi pa nije drag puritancima, ali je itekako kvalitetan. Publika do kraja filma to te mjere zavoli te momke, koji su prokuženi kao homoseksualci, da kroz film proživi njihovu tramu na Golom otoku. Dobili smo golemi pljesak i tri su nas puta vraćali na bis. Toliko je film pametno napravljen da te glavne junake, koje na početku gledaš možda s dozom odbojnosti, kasnije itekako zavoliš – ističe.
Otkriva nam i što mu je presudno za donošenje odluke o prihvaćanju određene uloge.
– Inače, kad dobijem poziv za film, prvo pročitam scenarij. Znao sam odbijati glavne uloge jer mi se scenarij ne bi dopao, a ponekad bih prihvatio malene uloge upravo zbog scenarija koji bi mi se svidio. Tako, primjerice, s Brankom Schmidtom imam četiri filma, a snimali smo ukupno sedam dana. Uvijek se šalimo na taj račun – sa smijehom nam govori.
U kasno proljeće Emir je bio često viđen po centru Zagreba, no tad nam nije smio otkrili što točno radi u našoj metropoli. No sad je došlo vrijeme da otkrijemo barem dio tajne.
– U Zagrebu radim na jednom projektu, no sad je pauza pa se vraćam krajem rujna. Riječ je o duodrami Dubravka Mihanovića – koji je napisao fenomenalan tekst koji se zove ‘Rođena’. Sa mnom igra Katarina Bistrović-Darvaš, glumica koju jako cijenim i koja radi u ZKM-u. Već smo u Gavelli, koja nam je ustupila prostor, imali desetak čitalačkih proba, a ako Bog da pa da budemo svi zdravi, rad na duodrami nastavljamo krajem rujna. Kažem ako budemo zdravi, jer vjerujem u onu izreku: ‘Ako želiš nasmijati Boga, iznesi mu svoje planove’. Ne želim otkrivati previše detalja o radnji drame, no mogu vam reći da će premijera biti početkom ožujka iduće godine. Još ne znam u kojem kazalištu, ali bih volio da to bude Teatar Exit – iskreno govori.
Osim duodrame, trenutačno u Hrvatskoj snima i igrani film.
– U Varaždinu sam počeo snimati igrani film ‘Posljednja grupa’ s Alenom Matušinom. To je jedna potresna i istinita priča o specijalnoj postrojbi Rode iz Varaždina koja je zadnja izašla iz Vukovara, a jako mu se veselim. Bila mi je velika čast što sam tijekom prvih dana snimanja u Varaždinu upoznao ljude koji su bili pripadnici postrojbe Rode, dugo smo razgovarali. To su ljudi koje cijenim i koji su svojim angažmanom pomogli osloboditi okupirani dio Hrvatske – zaključio je Emir.
Zagreb: Poznati na svečanoj premijeri predstave “Zastave” |
Dodaj komentar