Emir Hadžihafizbegović: Scene s Golog otoka zaista su potresne

Četvorica studenata i prijatelja, Lovro, Nenad, Stevan i Ivan, odlaze u partizane u borbu protiv ustaša i nacista. Šesnaest godina kasnije oni su renomirani filmaši u komunističkoj Jugoslaviji. Četiri umjetnika osumnjičena su za homoseksualnost, a Emir lojalan komunističkoj partiji poslan je sabotirati njihove karijere i živote… Radnja je to filma “Lijepa večer, lijep dan” koji 21. svibnja dolazi u hrvatska kina. Jednu od glavnih uloga igra Emir Hadžihafizbegović (64), u filmu smještenom u pedesete godine prošlog stoljeća i bivšu državu.

– Ne treba biti suvremenik nekog vremena da bi to vrijeme razumio. Bergman je jednom rekao u autobiografiji da bi nešto bilo univerzalno, prije svega mora biti lokalno. Tako da sudbine kroz koje prolaze ti ljudi u vremenu kad ja nisam bio rođen, ni jednog trenutka meni ne prave enigmu, dilemu ili misterij o tom vremenu. Ja sam u toj zemlji rođen ’61. Trideset jednu godinu je Jugoslavija bila moja domovina – Zagreb, Beograd, Ljubljana, Skoplje, Podgorica, Sarajevo, Tuzla, gdje sam rođen. Ne mislim da, govoreći o ovom filmu, trebamo raditi neku reminiscenciju na Jugoslaviju, ali sigurno je da je to bilo nakon ’45. godine i pobjede nad fašizmom jedan od najdramatičnijih perioda. To je period Informbiroa te sukoba Jugoslavije i Tita sa Staljinom – rekao nam je slavni glumac pa nastavio: “Goli otok je važan dio filma i, naravno, ne treba puno informacija o tome što je on bio u povijesti i što su ljudi tamo doživljavali. Naši glavni junaci u filmu završavaju na Golom otoku, a ja unutar svog lika uživam jednu metamorfozu, jednu transformaciju od ideologa tog sistema. Prateći sudbinu tih ljudi, mijenjam se i ja. Ostavit ćemo gledateljima filma da uživaju u njemu i vide što ja na kraju filma napravim i dokle ide ta moja ideološka, psihološka i neka ljudska promjena. Te scene s Golog otoka stvarno su potresne”. Kaže kako je taj period vizualno-filmski jako dobro prenesen na platno. Čini se kao da se radi o filmu na koji je potrošeno milijune.

– Trebalo je napraviti eksterijere, kojih ima puno, iz tog vremena kraja četrdesetih i pedesetih godina. U tom kontekstu čestitam i scenografima i kostimografima. Ipak smo mi radili film epohe. Pa vi danas sagledajte – sedamdeset i nešto godina već je epoha. Treba vam Fiat, treba vam stojadin, trebaju vam borosane, a u eksterijeru nema grafita, nema svjetlećih reklama – dodao je Hadžihafizbegović. Film govori o slobodi, stvaranju, umjetnosti… Slične stvari, realno, događaju se i danas, ali na drukčiji način, odnosno bez Golog otoka. Političke metode danas su drukčije.

– To je više pitanje za producenta, manje za mene kao glumca. Naravno, ja mogu govoriti o univerzalnom obezvrjeđivanju umjetnosti, o cenzuriranju umjetnosti. I sam sam nekad bio dijelom takvih projekata koji su bili društveni korektiv. Naravno, društveni korektiv vlasti nikad nisu dragi jer se smatraju prozivanjima. Ali ono što je naš posao umjetnika, još od stare Grčke pa naovamo, jest da otvaramo problem i nudimo rješenje – kaže nam pa nastavlja: “Umjetnik je po semantičkoj izgradnji riječi neka vrsta revolucionara, vrsta buntovnika, vrsta čovjeka koji pokušava otkriti društvene anomalije kroz tu proskribiranu riječ koja se zove politika. Politika je toliko postala dio ljudskog života, i kroz povijest i danas, da je neodvojiva od bilo kakve druge životne priče.

Ne pripadam onima koje politika ne interesira. O, interesira me jer sam osjetio što znači biti apolitičan i ostati u zoni komfora. Ja sam izašao iz zone konformizma, kao što su iz zone konformizma izašli glavni junaci ovog filma. Zapravo, izlazak iz konformizma je borba protiv kukavičluka. Mislim da su konformisti kukavice i da nisu spremni da se sudare s realnim životom koji, između ostalog, oblikuje i politika”. Posljednjih tjedana viđa ga se po centru Zagreba.

– Radim na jednom projektu, ali ne smijem ništa više reći – kaže.