radiobalkanfox
Nakon uspješne hrvatske premijere na Pulskom filmskom festivalu, dugometražni dokumentarni film “Yugo ide u Ameriku” redatelja Filipa Grujića i Alekse Borkovića nastavlja festivalski i kino put. Srpsko-hrvatska koprodukcija, čija je hrvatska koproducentica Vanja Jambrović (Restart), regionalnu će premijeru imati na 32. Sarajevo Film Festivalu, a od 17. kolovoza stiže u kina diljem Hrvatske. Radi se o zabavnom dokumentarcu ceste koji prati skupinu milenijalaca na putovanju od New Yorka do Los Angelesa u legendarnom Yugu.
Kroz više od 10 tisuća prijeđenih kilometara i 23 američke savezne države, film donosi nostalgičnu priču o odrastanju, identitetu i neobičnoj povijesti jednog od najprepoznatljivijih automobila s prostora bivše Jugoslavije. Nakon svjetske premijere na festivalu CPH u Kopenhagenu i osvajanja Nagrade publike za najbolji europski dokumentarac na Beldocsu u Beogradu, “Yugo ide u Ameriku” pred domaću publiku stiže uz gostovanja autora na projekcijama diljem Hrvatske.
Redatelji Filip Grujić i Aleksa Borković u razgovoru za Cafe komentirali su pozadinu snimanja filma, izazove koji su ih pratili, ali i svoj pogled na Ameriku. Zanimljivo, Grujić i Borković upoznali su se svega dva mjeseca prije nego što su krenuli u SAD.
– To je vrlo malo vremena za pripremu i upoznavanje osobe s kojom trebaš provesti dva mjeseca u Yugu, ali vjerovali smo da zajedno možemo izgurati taj put. Svašta nas je pokušalo spriječiti prije nego što smo uopće napustili Srbiju, no unatoč svemu smo otišli. Na samom putu je bio izazov pronaći hranu koja nije pržena i prelivena zaslađenim umacima. Potom pronaći majstore koji znaju popraviti i najsitnije kvarove. Jednom smo imali problem s pumpom goriva, mehaničar u Santa Feu je toliko bio zbunjen mehanikom Yuga da je Alen, Bosanac iz Iowe, morao biti s njim na telefonu ne bi li mu objasnio kako da zamijeni tu pumpu za gorivo – ispričao nam je Borković. Od početka im je bilo jasno da ne snimaju film o automobilu nego o identitetu.
– Kad smo pričali s roditeljima, prijateljima i kolegama iz filma, ali i s ljudima koje smo sretali tijekom pripreme filma, od carinika, poštara, ma sa svima, Yugo budi i dalje posebnu vrstu emocije zato što se zna kako je nastao i svatko je imao neku priču da nam ispriča o Yugu. Od toga da su roditelji radili u tvornici Zastava do toga da su izvještavali o tome, da su prvi put polagali na Yugu, da im je to bio prvi auto koji su si mogli priuštiti, prvi kojim su prešli granicu, prvi u kojem su se ljubili i prvi koji im je negdje stao na putu. Nemoguće je odvojiti rad od čovjeka, čovjeka od vremena, vrijeme od osjećaja i taj osjećaj je često pitanje identiteta, a onda to pitanje nosi sa sobom i druge stvari koje idu uz to: birokraciju, infrastrukturu, novac. Yugo je podsjetnik da je bilo moguće imati svoju proizvodnju automobila, ali i da je moguće da sve jednom propadne. U malo dužem treptaju oka – komentirao je Grujić. Film vizualno spaja beskrajne američke krajolike i vrlo skroman automobil koji tamo gotovo ne pripada.
– U počecima smo razmišljali da Yuga vozimo kroz najgore američke gradove, najgore američke ulice, odemo do najgorih američkih barova i drugih mjesta koja su na nečijoj listi najgoreg. Na kraju smo shvatili da je baš ta Amerika, koja odlučuje o tome što se gdje nalazi u sistemu vrijednosti, možda i najgora zemlja u koju je Yugo uvezen. Svakako je bilo zanimljivo vidjeti Yugo na ulici u kojoj je prometna traka gotovo duplo šira od našeg auta – istaknuo je Borković. Tijekom putovanja razgovarali su s Amerikancima, bivšim uvoznicima, kolekcionarima i ljudima s prostora bivše Jugoslavije. Filip Grujić otkrio je koja su im dva susreta obilježila putovanje.
– Prvi je s Nickom Bygraveom, zaljubljenikom u automobile i jugofanatikom, stacioniranim u Ohiju. Kad se naš crveni Yugo nije mogao uvesti u SAD, Nick je, ne znajući nas, odlučio pomoći nam da u roku od sedam dana nađemo novog Yuga u Americi. Mi smo tad još bili u Srbiji i čekali let i vizu. Sjeo je u auto i odvezao se 1000 kilometara od Ohija do Pennsylvanije da vidi je li Yugo koji smo pronašli preko Facebooka u voznom stanju a da ništa nije tražio zauzvrat. Na kraju smo ga i snimali i bili kod njega u Ohiju nekoliko dana jer nam je još jednom spasio putovanje, ali o tome ćete gledati u filmu.
Drugi je s Alenom i Hasanom, Bosancima koji žive u Iowi, bez kojih bismo putovanje završili na polovini puta. Imali smo ozbiljan tehnički kvar i njih dvojica su, kad su čuli za naš problem, ne poznajući nas, odlučili pozvati nas da se došlepamo u Iowu i da će oni izvaditi iz svog ‘jugića’ potreban dio i dati nama da nastavimo putovanje. I ne samo da su nam pomogli nego su nas dočekali s ćevapima i mogli smo nastaviti put do Los Angelesa, gdje nas je opet naša dijaspora prelijepo dočekala. Dejan Nikolić i njegovi prijatelji su nam pomogli da organiziramo posljednji dan snimanja na plaži Santa Monica s još mnoštvom naših ljudi. To su sve stvari koje se ne zaboravljaju i za koje smo zauvijek zahvalni – istaknuo je. Borković dodaje kako je Yugo u trenutku kad su ga oni vozili bio poput rock zvijezde.
– Ljudi su nam prilazili, fotografirali ga, komentirali ga i vozili se u njemu. Svatko tko nam je prišao, ima neku priču vezanu za taj automobil, izmišljenu ili stvarnu, nije ni važno na kraju dana. Yugo ondje ima kultni status i cijena mu prelazi 3000 dolara, dok očuvaniji modeli idu i preko 10.000 dolara. Možda nas je to najviše iznenadilo – rekao je. Scenarij za film nastajao je tijekom putovanja.
– Sretan sam što se auto kvario i pružao nam mogućnost da se prepustimo, da netko drugi kroji priču i putovanje i da nas vodi na mjesta do kojih sami, bez Yuga, nikad ne bismo stigli. Ako sam na nečemu zahvalan, onda su to nepredvidive situacije – rekao je Grujić.
Borković je dodao kako je projekt prihvatio prije nego što je producentica koja ga je pozvala završila rečenicu:
“Mislim da je avantura ovog tipa nešto što je uvijek dobrodošlo, pa sam otvoren za bilo što slično u budućnosti. Iako mi je teško zamisliti da bilo što drugo ima tako kultni status, ne samo ovdje nego i šire, i da je još povezano s našim osobnim pričama. No nešto će iskočiti, siguran sam”.
Dodaj komentar