Herojsko spašavanje u Venecueli: Dvanaestogodišnjakinja izvučena živa nakon 32 sata

Oglasi – Advertisemenet

Dvanaestogodišnja Fabiana Blanco iz Venecuele postala je simbol nade nakon što je nevjerovatnih 32 sata provela zarobljena ispod ruševina stambene zgrade koja se srušila u razornom zemljotresu. Tokom tog vremena preživjela je u gotovo nemogućim uslovima, hraneći se tek s nekoliko zalogaja kečapa i naribanog sira koje je pronašla među ostacima svog doma.

Oglasi – Advertisement

Katastrofa se dogodila 24. juna kada su Venecuelu u razmaku od svega nekoliko sekundi pogodila dva snažna zemljotresa. Drugi potres, magnitude 7,5, bio je među najjačima zabilježenim u toj zemlji u posljednjih stotinu godina i iza sebe je ostavio hiljade poginulih, desetine hiljada nestalih te ogromna razaranja.

U trenutku kada je zemlja počela podrhtavati, Fabianina majka Karina Blanco spremala se na trening. Čim je shvatila ozbiljnost situacije, pojurila je prema zgradi u kojoj je njena jedina kćerka ostala sama. Kada je stigla, prizor ju je šokirao – zgrade između kojih je godinama živjela više nije bilo. Na njenom mjestu nalazila se samo ogromna gomila betona, željeza i prašine.

U stanu na prvom spratu Fabiana je osjetila snažno podrhtavanje i pokušala pronaći zaklon u kuhinji. Međutim, zidovi su počeli pucati i urušavati se, a djevojčicu je silina udara oborila na pod. U nekoliko sekundi ostala je potpuno zatrpana.

Prisjećajući se tih trenutaka, rekla je da je bila uvjerena kako neće preživjeti i da je mislila da je niko nikada neće pronaći. Ipak, umjesto panike, osjećala je neobičan mir koji i danas ne može objasniti. Vjeruje da je organizam jednostavno reagovao na šok.

Nedugo nakon urušavanja začula je glas medicinske sestre koja je radila u istoj zgradi. Žena je dozivala preživjele i Fabiana joj je odgovorila. Ohrabrila ju je riječima da ostane mirna i da će pomoć stići. Nekoliko sati kasnije medicinska sestra je spašena, a spasiocima je prenijela da se ispod ruševina nalazi živa djevojčica.

Za Karinu je upravo ta informacija vratila nadu u trenutku kada je već počela prihvatati najgori mogući ishod. Satima je obilazila ruševine dozivajući kćerku, ali je Fabiana zbog ogromnih slojeva betona nije mogla čuti.

Zarobljena u skučenom prostoru, djevojčica je uspjela pomjeriti dio ruševina kako bi ispružila nogu koja je bila zarobljena u bolnom položaju. Pri tome je zadobila dodatne posjekotine i ogrebotine, ali je pronašla bočicu kečapa i malo naribanog sira. Upravo ti skromni zalogaji bili su jedina hrana koja joj je pomogla da ostane pri svijesti tokom dugih sati čekanja.

U jednom trenutku pronašla je i svoj mobilni telefon. Iako nije bilo signala zbog prekida komunikacijskih mreža, odlučila je snimiti video poruku u kojoj je opisala šta se dogodilo i zamolila za pomoć, nadajući se da će snimak jednog dana neko vidjeti.

Dok su pojedine spasilačke ekipe procjenjivale da je nemoguće doći do nje, jedan volonter po imenu Viktor nije odustajao. Uporno je obilazio ruševine i dozivao Fabianu sve dok nije začuo njen glas. Vijest da je djevojčica živa brzo se proširila među okupljenima, nakon čega su se na mjestu nesreće okupili brojni građani koji su pomagali spasiocima.

Kasnije je stigla specijalizovana spasilačka ekipa iz Karakasa. Tokom noći, uz svjetla motocikala i automobila koja su osvjetljavala ruševine, centimetar po centimetar probijali su se kroz beton. Nakon višesatnog rada uspjeli su napraviti otvor kroz koji su prvi put ugledali Fabianu. Fotografije i snimci njenog osmijeha dok je čekala izvlačenje ubrzo su obišli cijelu Venecuelu.

Oko 02:00 sata, nakon punih 32 sata zatočeništva, spasioci su iskopali prolaz dovoljno širok da djevojčicu izvuku na sigurno. Čim je izašla iz ruševina, zagrlila je majku, a taj emotivni trenutak postao je jedan od najupečatljivijih simbola tragedije koja je pogodila zemlju.

Od gotovo pedeset stanara njihove zgrade, živo je spašeno samo troje ljudi. Prema zvaničnim podacima, u razornim zemljotresima poginule su 3.342 osobe, dok se veliki broj ljudi i dalje vodi kao nestao.

Fabiana je prošla s prelomom lijeve noge, modricama i ogrebotinama, ali psihološke posljedice ostale su mnogo duže. Ispričala je da se nakon spašavanja plašila leći na leđa jer ju je taj položaj podsjećao na sate provedene pod ruševinama. Danas zajedno s majkom pokušava započeti novi život, svjesna da će oporavak trajati dugo.

Njena priča podsjeća koliko ljudska izdržljivost može biti nevjerovatna čak i u najtežim okolnostima. Istovremeno, ona ostaje i svjedočanstvo o važnosti upornosti spasilaca i volontera koji nisu odustali, zahvaljujući čemu je jedna djevojčica dobila novu priliku za život.