radiobalkanfox
Postoje filmovi čije priče publiku uvijek pogode na posebno emotivan način. Jedan od tih filmova je i “Hachiko: Priča o psu”, emotivna obiteljska drama redatelja Lassea Hallströma s Richardom Gereom u glavnoj ulozi. Film koji je milijune gledatelja diljem svijeta upoznao s nevjerojatnom pričom o psećoj odanosti večeras prikazuje HRT na Prvom programu u 21.50 sati.
Gere glumi sveučilišnog profesora Parkera Wilsona, koji na željezničkoj postaji pronalazi izgubljeno štene japanske pasmine akita. Namjerava ga zadržati samo dok se ne pronađe vlasnik, no vrlo brzo postaje jasno da je Hachi pronašao svoj novi dom. Između profesora i psa razvija se iznimno snažna povezanost. Hachi svakoga dana prati Parkera do postaje, a poslije podne vraća se kako bi ga ondje dočekao. Njihov ritual prekida Parkerova iznenadna smrt, ali za Hachija čekanje time ne završava.
Hallströmov film iz 2009. godine, u kojem uz Richarda Gerea glume Joan Allen, Cary-Hiroyuki Tagawa, Sarah Roemer i Jason Alexander, američka je obrada priče koja je prethodno ekranizirana u japanskom filmu “Hachikō Monogatari” iz 1987. godine. Ipak, ono zbog čega je “Hachiko” mnogo više od još jedne sentimentalne filmske priče jest činjenica da iza nje stoji stvaran pas čija je sudbina postala dio japanske kulture.
Pravi Hachikō i profesor Ueno
Stvarni Hachikō rođen je u studenome 1923. u gradu Ōdateu u japanskoj prefekturi Akita. Bio je čistokrvna akita, a početkom 1924., kada je imao otprilike dva mjeseca, stigao je u Tokio i postao pas Hidesaburōa Uena, uglednog profesora poljoprivrednog inženjerstva na tadašnjem Carskom sveučilištu u Tokiju. Ueno je bio veliki ljubitelj pasa i sa svojim je novim ljubimcem razvio izuzetno blizak odnos.
U popularnoj verziji priče, koju je dodatno proslavio film, Hachikō je profesora redovito pratio do željezničke postaje Shibuya i vraćao se kako bi ga dočekao nakon posla. Novija istraživanja Sveučilišta u Tokiju daju ipak nešto složeniju sliku. Ueno je do svojeg fakulteta u Komabi uglavnom išao pješice, pa ga je Hachikō pratio i do sveučilišta, dok je Shibuya bila važna kada bi profesor putovao vlakom. Postoji i svjedočanstvo da je Hachikō jednom sam dočekao Uena na Shibuyi nakon njegova duljeg putovanja. Upravo je ta postaja poslije postala središnje mjesto njihove priče.
Njihovo zajedničko vrijeme bilo je, međutim, mnogo kraće nego što bi se moglo zaključiti prema golemoj ostavštini koju su ostavili. Profesor Ueno iznenada je preminuo 21. svibnja 1925. na sveučilištu, nakon što je Hachikō s njim proveo tek oko godinu i pol dana. Profesor se toga dana nije vratio kući. Hachikō to nije mogao razumjeti. I tu počinje dio priče zbog kojeg njegovo ime živi i više od stoljeća nakon njegova rođenja.
Nakon Uenove smrti Hachikō je završio kod drugih skrbnika, ali se neprestano vraćao prema mjestima koja je povezivao sa svojim vlasnikom. Prema povijesnim zapisima koje navodi Sveučilište u Tokiju, nastavio je odlaziti na Shibuyu, tražeći među ljudima koji su izlazili iz postaje poznato lice i miris. Taj se ritual ponavljao godinama. Profesor se nikada nije pojavio, no Hachikō je ipak nastavio dolaziti.
Pas kojeg je znao cijeli Japan
U početku je Hachikō bio samo pas kojega su ljudi oko postaje viđali iz dana u dan. Sve se promijenilo 1932., kada je priča o staroj akiti koja i dalje čeka pokojnog vlasnika objavljena u novinama Tokyo Asahi Shimbun. Priča je privukla pozornost javnosti i Hachikō je ubrzo postao poznat diljem Japana kao simbol vjernosti. Njegova je slava postala toliko velika da mu je još za života podignut spomenik.
Prvi brončani kip Hachikōa postavljen je ispred postaje Shibuya 1934. godine, a sam Hachikō bio je prisutan na svečanosti njegova otkrivanja. Godinu poslije, 8. ožujka 1935., Hachikō je uginuo u dobi od 11 godina. Pronađen je u blizini Shibuye, mjesta uz koje je ostao vezan gotovo do posljednjeg dana. Desetljećima se kao uzrok smrti navodila srčana dirofilarioza, bolest uzrokovana parazitima, no mnogo kasnija ponovna analiza njegovih ostataka pokazala je složeniju sliku zdravstvenog stanja. Sveučilište u Tokiju navodi da su suvremena istraživanja pronašla i uznapredovali karcinom, pa se danas smatra da su i bolest srca i rak pridonijeli njegovoj smrti.
Hachikō je nakon Uenove smrti gotovo deset godina nastavio dolaziti na područje Shibuye. Upravo je taj vremenski raspon jedan od detalja koji stvarnu priču čini možda još nevjerojatnijom od filmske.
Hachikō i danas “čeka” na Shibuyi
Sudbina njegova najpoznatijeg spomenika također ima neobičnu povijest. Izvorni brončani kip iz 1934. uklonjen je tijekom Drugog svjetskog rata zbog ratne potrebe za metalom. Nakon rata napravljen je novi, a današnji kip Hachikōa ispred postaje Shibuya postavljen je 1948. godine.
Mjesto je desetljećima poslije preraslo u jednu od najpoznatijih tokijskih točaka za sastajanje. Usred goleme Shibuye i njezinih rijeka prolaznika Hachikō je tako ostao upravo ondje gdje ga povijest pamti, uz željezničku postaju.
Postoji, međutim, još jedan spomenik koji priči daje drukčiji, gotovo filmski završetak.
Na kampusu Sveučilišta u Tokiju 2015., točno na 80. godišnjicu Hachikōove smrti, otkriven je kip profesora Uena i njegova psa. Za razliku od čuvenog spomenika na Shibuyi, na kojem je Hachikō sam, ovaj prikazuje trenutak koji u stvarnom životu nije mogao dočekati. Hachikō veselo skače prema profesoru Uenu i njih su dvojica ponovno zajedno. Autor skulpture Tsutomu Ueda prikazao ih je u trenutku ponovnog susreta, kao svojevrsni simbolički završetak čekanja koje je trajalo desetljećima u kolektivnom sjećanju.
Još jedan manje poznat detalj dodatno povezuje Hachikōa sa sveučilištem. Nakon njegove smrti obavljena je obdukcija na tadašnjem Carskom sveučilištu u Tokiju, a njegovi unutarnji organi i danas se čuvaju na Sveučilištu u Tokiju, što je također utjecalo na odabir mjesta za spomenik Uenu i Hachikōu.
Hachikō je ostao važan i u rodnom Ōdateu, gradu poznatom upravo kao zavičaj pasa akita. Kada se 2023. obilježavala stota godišnjica njegova rođenja, Ōdate i tokijska Shibuya zajednički su organizirali projekt HACHI100 posvećen očuvanju njegove priče za buduće generacije.
Zanimljivo je i podrijetlo imena pod kojim ga danas poznaje cijeli svijet. Pas se zvao Hachi, dok je dodatak “kō” izraz poštovanja. Sveučilište u Tokiju navodi da su Uenovi studenti smatrali nepristojnim profesora omiljenog psa jednostavno zvati Hachi pa su mu se obraćali s poštovanjem kao Hachikō.
Dodaj komentar