Četiri decenije nakon katastrofe u Černobilju, svet i dalje otkriva njene najteže posledice – ne samo kroz napuštene gradove i radioaktivne zone, već i kroz živote ljudi rođenih nakon eksplozije. Čitav grad je zbrisan u sekudni.
Jedan od njih je Igor Pavlovec.
Pogledajte u galeriji fotografije iz Černobilja:
Njegova priča počinje godinu dana nakon katastrofe, ali zapravo – u njenoj senci.
Majka ozračena, trudnoća pod znakom pitanja
Igor je rođen 3. marta 1987. u Belorusiji, u porodici koja je živela nedaleko od nuklearne elektrane.
Pogledajte u galeriji fotografije malog Igora:
Do trenutka kada je saznala da je trudna, njegova majka je već bila izložena zračenju. Trovanje zračenjem imalo je ozbiljne posledice po njeno zdravlje, a lekari su se plašili za dete koje je nosila.
Posledice su bile neizbežne.
Igor je rođen bez desne ruke, sa teško deformisanim nogama i stopalima okrenutim ka unutra. Njegovo telo je nosilo ožiljke katastrofe koju nikada nije video.
Oduzet od roditelja i zaboravljen od strane sistema
Skoro odmah nakon rođenja, Igor je odvojen od roditelja i prebačen u instituciju – sirotište u Minsku.
Tamo je proveo prvih šest godina svog života. Bez porodice. Bez individualne brige. Bez detinjstva koje dete treba da ima.
Spavao je u metalnom krevetiću, u sobi punoj mnogo mlađe dece. Bio je neuhranjen i sitan – veličine trogodišnjaka, iako je imao šest godina.
Foto: printscreen/youtube/Our History
Ali, kako će kasnije posvedočiti oni koji su ga upoznali, Igor je bio veseo uprkos svemu.
I sa jednom željom koja ga nikada nije napuštala:
Susret koji menja sudbinu
Sudbina se promenila početkom 1990-ih, kada je humanitarac Viktor Mici posetio sirotište.
Tokom posete, Igor mu je prišao i ponudio mu parče hleba.
Mici je već pomagao deci pogođenoj posledicama Černobilja – tokom svog života brinuo se o više od 56.000 dece. Međutim, Igorova priča ga je posebno dirnula.
Video je dete koje, uprkos svemu, nije izgubilo njegovu toplinu.
Foto: printscreen/youtube/Our History
Put ka novom životu – zahvaljujući strancima
Ubrzo nakon tog susreta, britanski mediji su objavili priču o Igoru. Reakcija javnosti je bila neverovatna – za samo nekoliko nedelja, čitaoci su prikupili novac za njegovo lečenje. Godine 1994, Igor je otišao u Ujedinjeno Kraljevstvo.
Nije to bilo samo medicinsko putovanje. Bio je to odlazak iz jednog sveta u drugi.
Dobio je protezu, ali i ono što nikada ranije nije imao – porodicu.
„Odmah sam znao da ne želim da se vratim“
U Velikoj Britaniji, Igor je smešten kod hranitelja, Barbare i Roja Beneta, u gradu Farnkombu.
Prvi put u životu imao je nekoga ko ga je nazvao svojim detetom.
„Ne sećam se mnogo iz svog ranog detinjstva. „Možda sam bio u bolnici, ali sam imao sreće – bio sam voljen i negovan”, rekao je kasnije.
Foto: printscreen/youtube/Our History
Nova sredina je takođe značila novu borbu – učenje jezika, prilagođavanje, život sa protezom.
„Ako nešto želim, dobiću to“, jednom je rekao.
Godine 2003, postao je britanski državljanin – i simbolično zatvorio poglavlje u svom životu. Iako su mnogi sumnjali u njegovu budućnost, Igor je izgradio život koji prkosi svim predviđanjima.
Upoznao je svoju suprugu Alis na klizalištu.
Foto: Facebook
„Kada sam ga prvi put videla, odmah sam ga prihvatila“, rekla je.
„Ima neverovatnu energiju, uvek me nasmeje. Ljudi su govorili da to neće trajati, ali mi se jednostavno slažemo.“
Danas je Igor porodični čovek sa troje dece.
Čovek koji je, uprkos svemu, uspeo da prevaziđe okolnosti u kojima je rođen.
Veza koja nikada nije prekinuta
Tokom svih tih godina, Viktor Mici je ostao važan deo njegovog života. Bio je više od humanitarca – bio je ličnost koja je promenila njegovu sudbinu.
Foto: Facebook
Pre nego što je umro od raka jetre, Igor ga je posetio poslednji put.
„Rekao mu je da očekujemo treće dete i bio je presrećan. Bio je neverovatan čovek. Zahvaljujući njemu, Igor ima život kakav danas ima, rekla je Alisa.




Dodaj komentar