radiobalkanfox
Ušli smo u zgradu Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu pa krenuli kroz podrume, katakombe i tunele. Prošli smo ispod Zelenog vala da bismo „na površinu“ opet došli preko puta zgrade u koju smo ušli, odnosno u Sokolu. Tamo je na zadnjem katu, u potkrovlju, u sobici smješten „postolarski obrt“ HNK. Hrpa kalupa, čekića, raznih alata i neizostavni miris ljepila.
Dočekali su nas veseli Turopoljac, šef, glavni šuster Ivek, tj. Ivan Drobnjak, samozatajna gospođa Blaženka Lencur, ona je herihterica i izrađivačica gornjišta, te pomoćni postolar za kojeg je dovoljno reći samo – Dragec. Znana je i stara ona da su u „postolara najgore postole“. Ivek je pogledao svoje i nasmijao se.
– Evo, zadnjih 20 godina sam u ovim šlapama, ne dam ih baciti, pa kaj im fali. Ali nosim samo svoje cipele, većinom smeđe, još otkad sam bio šegrt – kaže Ivek, dok navlači bijelu kožu na jedan od kalupa, broj 43, kucka čekićem, kistom umočenim u ljepilo radi na cipeli. Neprestano ulaze balerine i baletani, dolaze na popravke i dorade, naručuju nove. Jedan pita zabrinuto kad će mu biti gotove papučice jer ima za koji dan generalnu probu, jedna moli da joj se trake zašiju na friško kupljene baletne papučice, pa nekom na špic treba zalijepiti kožicu da mu se ne kliže, jednoj malo treba pobrusiti i tak, Ivek se smije i dodaje:
– Cura ima, ajde, više Hrvatica, a od muških samo je jedan naš baletan, ostalo su stranci, bila su to prije neka druga vremena.
Pripremaju se za opernu premijeru u HNK 17. svibnja, ‘La Boheme’
– Moramo napraviti za soliste 36 pari zasad, puno je to. Imamo sad do premijere mjesec dana, tu bude još i popravaka i koječega dodatno, a radimo od 7 do 15. Nama je problem do generalnih probi, čim prođu prva, druga generalka, to je to. Eventualno ako nešto pukne, onda to popravimo drugi dan. A na sceni da nešto i pukne, ne možeš to brzo popraviti tak i tak – kaže nam Ivek.
Svaka osoba ima svoje želje kad su cipele u pitanju, priča. One klasične cipele su tvrđe, a kazališne su ipak nešto mekše. Zna Ivek napraviti i baletne, ali to je, kaže, 1995. godine otišlo u povijest.
– Počele su se uvoziti izvana, a i baletne papučice sve rjeđe se izrađuju. Fizički je to bilo zahtjevno napraviti jer je sve bio ručni rad, moraš jako stezati da bi sve držalo, šivalo se s unutarnje strane. To je doslovce zidarski posao, fizički težak, laganije mi je bilo napraviti cipelu nego baletni špic. Nekad su se i cipele ručno šivale, ali to je sad povijest, sad je sva cipela lijepljena, tko bi platio danas tu ručno šivanu cipelu – objašnjava nam. Kad se to radilo ručno, cijeli dan je trajalo, a danas je, kaže, pet puta brže. Nekad su se radila dva, tri para cipela na tjedan, a danas je neusporedivo sve brže. Ali sve je nekad bilo drukčije.
– Nekad je bilo ovdje u HNK šest šustera i dvije žene, držale su nas pod kontrolom – smije se Ivek. Njuha više nema…
– Izgubio sam ga po putu, nije bilo baš preko noći, ima tome sad već 20 godina, tu negdje. Nije to bilo odjedanput, postupno je išlo. Najprije osjetiš jake mirise, onda sve manje, a na kraju ništa. Ne vjerujem da bu se vratilo, znao mi se vraćati njuh na godišnjem, kad sam po mjesec dana bio doma i više, kad nisam toliko radio s ljepilom, ali tad je bila druga priča. Onda je to prešlo u konstantu da ništa ne osjećam – kaže Ivek, koji se pomirio da vjerojatno mirise osjetiti više neće.
Na zidu stara fotografija otprije 30-ak godina. Ivek se diže, skida je sa zida i objašnjava:
– Evo, tu nas je bilo šest, fali tu još jedan na slici. U to vrijeme su se radile još baletne špice, to je bila 1992. ili 1993., muški su svi pokojni.
Dragec odjednom živne kad vidi sliku pa se ubacuje:
– Sad bu se vidjelo gdje sam još imal kosu – kaže aludirajući na drugu fotografiju koju Ivek pokazuje.
Ivan dio HNK-a 34 godine
Ivek je u HNK došao 1990., tu je već 34 godine. „Proletjelo je“, kaže on. Blaženka je tu šest godina, a Dragec od 1997. Svi imaju nešto svoje. Ivek ima iste šlape već 20 godina, a Dragec svoj klimavi stolac koji ga još jako dobro služi već 28 godina. Nedavno je bio „u drami“ kad je sa strepnjom gledao kako jedan korpulentni član ansambla sjeda na taj stolčić koji debela koža s vrha drži na okupu.
Ivek je zanat unio u nekadašnjoj Baniji od 1986. do 1990., u tvrtki za ortopedsku obuću i pomagala. Učio je tamo od pokojnog Štefa Burića, bilo je to „dolje u Božidarevićevoj“…
– Zanat sam počeo ‘peći’ kod šustera Vlade Kanceljaka na Britancu početkom 80-ih, da malo vidim i druge stvari, bil sam kod njega godinu dana ko šegrt – govori Ivek. Jednu je cipelu dok nam priča završio, sad kucka po lijevoj…
– Bilo je šustera u mojoj familiji, ali nitko se nije bavil tim poslom u ono vrijeme, meni je to tak došlo. Jednostavno. U principu, stjecajem okolnosti, pa sam tak i ostal. Od početka do kraja, kak’ bi se reklo. Ali još četiri godine i onda penzija. A kaj bum u penziji – sam sebi postavlja pitanje i smije se od srca.
– Kad me ovdje rasrde i nasekiraju, onda im u zezanciji kažem ‘Idem šarane uzgajati, imam ja i grunt’ – kaže Ivek. Uz pitanje o penziji nameće se pitanje i nasljednika. Trebao bi to biti Dragec, smatra Ivek, ali ovaj spremno odgovara:
– Ja ću dobiti na lotu. Pa se Ivek opet malo vraća u prošlost:
– Prije sam više delal i za druga kazališta, ali sad se to svelo na jako mali postotak, već nekoliko godina u šusteriji nema posla kao što je to bilo nekad. Pa nema ni po gradu više šustera, dodali smo, a uvijek spremni Ivek uzima narančaste plesne cipelice, djeluju skupocjeno ovako iz daljine. Daje nam Ivek da ih opipamo i govori: „Evo, ove mi je cipele donijela jedna ženska, veli da je četiri eura dala za njih, prek’ interneta, ali nikog nije briga“.
Kad je počinjao, bilo je posla na „sve strane“, od privatnog do tvornica. Danas je, to znamo, potpuno druga priča, ni privatnog, ni tvornica, ni ničeg. A on je završio u kazalištu.
– Bil je natječaj za HNK, ja i kolega sa slike prijavili smo se iz zafrkancije. ‘Idemo u kazalište’. I primili nas. Imali smo 22 godine, došli smo među najmlađima na natječaj, ovi stari su rekli: ‘Dečki, vi ste najmlađi, znate delati?’. Mi velimo: ‘Znamo’. Došli smo u radionu, probali, pokazali da znamo i primili nas. To je doslovce bilo to. Mi smo došli iz ručnog rada, ostali iz tvornice, ručni rad nisu znali, a mi jesmo. Doslovce nismo imali konkurencije – priča nam Ivek.
Dragec izrađuje cipele 27 godina
Dragec, kako ste vi došli, pitamo ga samozatajnog.
– Ja sam prvo pital tehničkog direktora ‘kaj bum ja tu radio’. Nešto je opsovao, dofurao me tu u radionicu, a Ivek je bio naivan i mlad i zaposlil me – priča Dragec, a Ivek nadodaje:
– Vjerovao sam da od njega može nekaj ispasti, a on je samo Dragec.
– Dobil sam ulogu šustera i glumim šustera već 27 godina – dobacuje Dragec. Malo su se zamislili na pitanje o najdražoj cipeli.
– A čujte, ima svašta, ko bi se više sjećao, svašta smo radili, i obične i neobične, i normalne i nenormalne. Od kostimografije dobijemo upute. A radili smo čizme bez pete, pa evo, pamtim cipele od plišanog zastora – kaže Ivek kad se napokon ubacuje gđa Blaženka:
– Pliš je došel iz Sabora, od nekoga starog zastora.
Budžet je bil mali, dodaje Ivek. Imali su problema s time, otkriva nam Dragec:
– To je bilo plišano i sve je bilo puno dlačica. A ne možeš to pobrusiti nego nožem, naravno, i dok to radiš, hrpu toga udahneš, tak da par mjeseci kasnije još smo ih imali u nosu, te dlačice. Najveće ženske cipele koje su napravili bile su broj 44, a radili su i ženske cipele za muškarce, to je bilo 46.
– Uvijek je bilo i dobrih i loših mušterija, neki su bili gospoda, a neki samo onak’ – dodaje Ivek. Pitali smo Drageca i Blaženku kakav im je šef. Kaže Ivek u tom času, „bum ja izišel“. Blaženka se primila za glavu i nasmijala Iveka. Kaže ona da je „dobar, dobar“, a Ivek u šali odgovara „lažeš, lažeš“.
– Lijepo nam je tu – veli potom gospođa, koja je zadužena za izgradnju gornjišta.
– Ak’ ja to gornjište ne napravim, Ivek nema kaj radit – kaže nam Blaženka, a mi zaključujemo da mu on, zapravo, daje kruha. Smiju se oboje.
– Ko svaka žena kod normalnih muškaraca – šali se Ivek.
Materijali im danas dolaze samo iz Italija, naše su tvornice propale, bilo je premalo proizvodnje. Tvornice su imali Zadar, Zagreb… Cipele koje su izradili čuvaju se u skladištu. Pretpostavka je da su ih izradili oko 30.000, ali Ivek ne želi nagađati o brojkama. Prisjetio se zagrebačkih postolara, zna one iz Ilice, a ostalo ih malo:
– S Bočakom sam išel u školu, generacija smo,. Znam i Strugara, pa cipele Zlatko, nekad je on to vodil, sad sin Bruno, u Petrinjskoj Korman Damir. Ima tri sina i dvije kćeri. Jedan je inženjer građevine, drugi agronomski tehničar, tehničar, pa kći geologinja, a najmlađi sin i kći blizanci studiraju FER i agronomiju.
– Za moju djecu niš od šusteraja. Imam i troje unučadi, zasad. Kad malo porastu, onda ću im nešto izraditi. Bili su tu koji put kod dede u radioni – kaže. Svi su na poslu veseli, osim kad se malo, dodaje Ivek, posvađaju. Blaženka se opet drži za glavu. A tko je u pravu?
– Rekla bi kolegica, Ivek je uvijek u pravu – dodaje sam Ivek. Anegdota je bilo puno, kad bi ih sve pričao, trajalo bi to danima, kaže. A jesu li nekog nažuljale cipele…
– Ooo, kako ne. Jednom je Dragec nabijal, sad ste me toga sjetili, cipele. Obično kad nešto žulja, onda se stavi komadić kože i zabije se čavlićem na kalup da ima ko kvrgu. I on kak je čupal kalup, zaboravil je da je vrag ostal unutra, u čizmi, a kak je iščupal, tak je čaval viril. I kad je ‘mušterija’ stavila nogu unutra, nije ju mogao više izvuć, smiju se. Događa se.
Dodaj komentar