radiobalkanfox
Poznati estradni menadžer Ivica Bubalo, koji je gotovo pola stoljeća surađivao s legendarnim Mišom Kovačem, otkrio nam je nikad ispričanu priču o glazbeniku koji nas je napustio u 86. godini.
– Puno imam sjećanja na Mišu, ali ono koje mi se najviše urezalo u pamćenje i za koje znam da ga nikad neću zaboraviti je ono iz New Yorka – rekao je Ivica Bubalo, koji se družio i radio s Mišom Kovačem punih 49 godina.
Postali su ne samo suradnici, nego i bliski prijatelji te su dijelili mnoge životne trenutke putujući po svijetu.
Plakao skupa sa žrtvama
– Na turneji u New Yorku bili smo samo nekoliko dana nakon terorističkog napada na Blizance. U cijeloj je zemlji bio kaos. Mi smo boravili u hotelu Astoria. I točno se sjećam tog trenutka kad smo prelazili preko bruklinskog mosta. Sve je bilo puno vatrogasaca, posvuda shrvani i jadni ljudi, uplakani, slomljeni. Ti prizori su nas jako pogodili, a Mišo nije mogao doći k sebi – priča menadžer.
Split: Pogreb splitskog ugostitelja Nenada Teklića Bare |
– Iza toga smo otišli po Mišin honorar koji je zaradio za tu turneju i Mišo me tad stvarno iznenadio. Sav je novac odmah uplatio žrtvama tog nesretnog događaja. Znao sam da je dobar čovjek, ali tad sam baš ostao bez teksta – rekao je Bubalo.
Kad danas govori o njemu, ne pokušava uljepšavati uspomene niti skrivati emocije. Jedino što bi promijenio u njihovim zajedničkim desetljećima jest tragedija koja je obilježila Mišin život – smrt sina Edija.
Prisjeća se Edija kao mladića koji je imao sve ono što roditelj može poželjeti. Bio je pametan, lijep, elokventan, zgodan, dobar prema prijateljima. Bio je, govori, poseban mladi čovjek, a njegov je odlazak ostavio prazninu koju ništa nije moglo popuniti.
Mišo je, smatra Bubalo, tu bol nosio na svoj način. Nije je mogao izgovoriti do kraja, nije je mogao objasniti, a možda ni sam u sebi nikad nije uspio pronaći odgovor na pitanja koja su ga progonila. Posebno ga je mučila krivnja. Bubalo vjeruje da je Mišo s njom otišao i na drugi svijet.
Život mu više nije bio isti
– Ne postoji ništa teže u životu. Zato sve što se poslije događalo s njim u potpunosti razumijem. Ne opravdavam, ali ga razumijem. Njegov život više nije imao istu svrhu – prisjeća se Bubalo.
Smrt sina bila je rana koja nikad nije zacijelila.
– Milijun puta sam pokušao u glavi proći kroz to što se dogodilo. Ni danas ne mogu prihvatiti neke stvari – govori Bubalo.
Kad su mu u subotu javili da je Mišo umro, Bubalo isprva nije povjerovao. U prethodnim mjesecima nekoliko su mu puta javili istu vijest, koja se svaki put pokazala netočnom. Zato je ovoga puta nazvao bliskog Mišina prijatelja kako bi čuo potvrdu.
Nije pitao kako je umro. Nije tražio objašnjenja ni pojedinosti o posljednjim trenucima. Imao je samo jedno pitanje. “Je li umro u bolovima?” Bilo mu je važno samo da čovjek kojeg je toliko volio nije patio.
A kad ga danas pitamo što bi Miši rekao kad bi ga još jednom mogao vidjeti, ne treba mu mnogo vremena za odgovor.
– Rekao bih mu samo hvala – kaže Bubalo.
Desetljećima je stajao uz jednog od najvećih glazbenih fenomena ovih prostora. Gledao je kako se pune dvorane, stadioni i koncertne pozornice, putovao s njim, dogovarao nastupe, upoznavao ljude koji su željeli biti dio njegova svijeta i izbliza svjedočio popularnosti kakvu je danas gotovo nemoguće zamisliti. Ivica Bubalo bio je uz Mišu Kovača od početaka njihove zajedničke priče, još od vremena kad se u Splitu tek stvarala legenda koja će obilježiti nekoliko generacija.
Upoznavanje na splitskoj rivi
Njihova priča počela je početkom sedamdesetih godina na splitskoj Rivi, na terasi jednog od poznatih gradskih plesnjaka. Mišo je ondje pjevao, a Bubalo je bio mladić koji se našao u društvu ljudi s kojima će poslije dijeliti veliki dio života. U tom društvu bila je i Anita, a ubrzo su se počeli sve više družiti. Mišo i Anita zaljubili su se, a Bubalo je postao dio njihova svakodnevnog života.
– Već tad bilo je jasno da Mišo nije običan pjevač. Njegovi nastupi privlačili su publiku u nevjerojatnom broju, a ljudi su dolazili mnogo prije početka koncerta kako bi zauzeli mjesto. Znao je nastupati i po trideset dana zaredom, a publika je terasu počinjala puniti sat vremena prije njegova izlaska. Nije se radilo samo o popularnosti koja traje jednu sezonu ili o uspjehu nekoliko pjesama. Mišo je već tad imao nešto što se ne može naučiti ni isplanirati – neposrednu vezu s ljudima – kaže Bubalo.
Dobro se sjeća kako je izgledalo biti uz takvog čovjeka. Njegova popularnost otvarala je vrata, stvarala kontakte i donosila poštovanje koje mladić njegovih godina inače ne bi mogao očekivati. Ljudi znatno stariji od njega prilazili su mu s posebnim uvažavanjem, ali bilo mu je jasno da se to događa zbog čovjeka s kojim je radio.
Veliki koncert Miše Kovača na Starom placu u Splitu |
– Da nije bilo njega, ne bi bilo ni mene. On mi je otvorio sva vrata u jednom trenutku. Tad sam se osjećao kao da sam, nakon Tita, ja najbitniji. Svi su se obraćali meni, svi su dolazili. Bilo mi je neugodno kad su mi se obraćali ljudi 30 ili 40 godina stariji od mene. A Mišo je već tad bio to što je bio – prisjeća se Bubalo.
Fascinantna publika
Tijekom godina prošli su možda i tisuću koncerata. Bubalo kaže kako je s vremenom prestao posebno pratiti ono što se događa na pozornici.
– Ja sam gledao samo publiku. Njega nemam što gledati, znao sam kako on izgleda. Mene je fascinirala reakcija ljudi. Svaki put ista priča. Najsretniji sam bio kad bih vidio prvih 20 redova, a ondje djeca od 17, 18, 20 godina. To je ono što me fasciniralo – govori Bubalo.
Dodaje da je Mišo pripadao rijetkoj skupini izvođača kojima publika jednostavno nije dopuštala da završe nastup.
– Dogovor bi bio nekoliko pjesama, a koncert bi se na kraju pretvorio u višestruko dulji program. Umjesto planirane tri pjesme znao je otpjevati petnaest. Ljudi nisu željeli otići, a nerijetko bi nakon završetka koncerta još sat ili dva ostajali u dvorani – kaže Bubalo.
Iako je nastupao diljem svijeta, u Kanadi, Americi i Australiji, posebnu je važnost uvijek pridavao nastupima kod kuće. Split je za njega bio na prvome mjestu, a odmah iza njega Šibenik. Nije to bilo samo pitanje mjesta u kojem je započeo karijeru, nego i osjećaja pripadnosti publici koja ga je poznavala od prvih nastupa.
Kad govori o njegovu glazbenom položaju, Bubalo nema dvojbi. Smatra da se Mišina veličina ne može uspoređivati s drugim izvođačima jer je riječ o kategoriji za sebe. Poštuje kolege i njihov doprinos, ali uvjeren je da se takva pojava više neće ponoviti.
– Ne mislim da će netko biti veći od njega. Ja to znam. To je nemoguće. Zabavna glazba na ovom području imala je 70 ili 80 posto publike, a on je bio njezino najveće ime. On je prvi, pa onda pet mjesta nitko, pa tek onda dolaze svi ostali. Poštujem sve kolege, ali takav se više neće pojaviti – kaže Bubalo.
Težak kad je Hajduk u pitanju
Ipak, Mišin život nije se vrtio samo oko glazbe. Postojala je još jedna velika strast bez koje ga je teško zamisliti – Hajduk. Bubalo se smije prisjećajući se njihovih razgovora jer je upravo nogomet, odnosno splitski klub, bio tema oko koje s Mišom gotovo da nije bilo moguće raspravljati. Za njega je postojao Hajduk, pa ponovno Hajduk, a sve ostalo dolazilo je tek poslije.
Split: Mišo Kovač stigao na Poljud u dresu reprezentacije |
– S njim je uvijek bilo teško kad bi se razgovaralo o Hajduku. Za njega je postojao Hajduk, pa opet Hajduk. Nije bilo kompromisa. Bio je zaluđen time. Odradio je desetine ‘Bilih noći’, bio je prijatelj s brojnim ljudima iz kluba. Tu se s njim nisi mogao raspravljati – prisjeća se kroz smijeh.
Bubalo se prisjeća i brojnih svakodnevnih situacija koje su danas možda jednako vrijedne kao i uspomene s velikih pozornica. Jedna od njih vezana je uz Mišin automobil, rijetki i skupi Citroen kakvih je u tadašnjoj Jugoslaviji bilo tek nekoliko. Mišo mu ga je posudio, a Bubalo se, kako sam priznaje, malo previše zaigrao u ulozi vozača. Na kraju se zabio u autobus.
Nije znao kako će Miši priznati što se dogodilo. Mišina reakcija bila je sasvim drukčija od one koju je očekivao. Nije bilo velikih scena ni ljutnje. Zagrlio ga je i rekao da će se platiti ono što treba platiti.
Uz sve što su zajedno prošli, Bubalo je godinama razmišljao i o tome kako bi Miši trebalo odati priznanje za njegov doprinos zabavnoj glazbi. Želio je jednom organizirati koncert na Poljudu na kojem Mišo ne bi morao ni doći. Njegov glas čuo bi se preko razglasa, a stadion bi pjevao njegove pjesme. Kad mu je iznio tu ideju, Mišo ju je proglasio ludom, čak mu rekao da je za psihijatriju. No Bubalo nije odustajao od uvjerenja da bi stadion bio pun.
– Što se tiče njega i njegovih pjesama, ništa se neće promijeniti. Ja sam mislio da ćemo jednoga dana, kad njega ne bude, napraviti Poljud bez njega. Samo bi se preko razglasa puštale njegove pjesme. Vjerujte mi, bio bi pun – kaže Bubalo.
Dodaj komentar