radiobalkanfox
Od četvrtka, 21. svibnja film “Lijepa večer, lijep dan” prikazuje se u hrvatskim kinima. Radnja je smještena u Jugoslaviju 1950-ih godina, u razdoblje političke represije i snažne ideološke kontrole, a fokusira se na četvoricu prijatelja – ratnih veterana i umjetnika – koji zbog svoje seksualne orijentacije postaju mete režima. O filmu smo razgovarali s redateljicom Ivonom Jukom.
Ovo je prije svega film o slobodi čovjeka, a ideja za film je nastala iz mojih razmišljanja o sadašnjem društvu, zatim djelomično iz biografskog elementa, člana moje obitelji kojega spominjete, te iz opsežnog istraživanja koje sam provela razmišljajući o toj temi prije pisanja scenarija. Želim naglasiti da film nije ničija biografija, iako je inspiriran biografskim elementima, jednako kao što nije ni dokumentarni film, iako je inspiriran mnogobrojnim istinitim događajima. Moja sestra, producentica, Anita Juka bila je oduševljena idejom i bez nje ne bih mogla napraviti ovaj film. Može se slobodno reći da je njezin poriv, s producentske strane, da se ispriča ova priča o slobodi jednako snažan kao i moj autorski. Njezin rad je također autorstvo, jer kreativno je premostila nevjerojatne prepreke u stvaranju ovoga filma.
Film ‘Lijepa večer, lijep dan’ sniman je u Zagrebu, Kumrovcu, na Krku i Pagu |
Film “Lijepa večer, lijep dan” osvojio je 19 nagrada, od kojih uglavnom za najbolji film, te sedam nagrada publike. Film su hvalili Michael Minklera, koji je tri puta osvojio Oscara, a surađuje s redateljima poput Tarantina, Nolana i Coppole, smatrao je da smo najbolji film godine, zatim Joan Sobel, ugledna filmska montažerka, koja je osvojila BAFT-u i niz drugih uglednih filmskih profesionalaca. Drago mi je što ovaj film osvaja srca i filmskih znalaca i publike.
Ma, nema dovoljno. Samo četiri. (smijeh) Mislim da je najbolje opisala jedna gledateljica kad je rekla da je sve scene vođenja ljubavi doživjela kao “obrazloženje onog dobrog, toplog i nježnog u ljudima”, onoga što bi ih trebalo činiti ljudima, a ne erotičnosti. Sviđa mi se njezin doživljaj, jer sve te scene su jedino utočište likovima, i u njihovu identitetu i u slobodi. Cijeli film je zapravo borba erosa i tanatosa. Tanatosa koji ih okružuje, koji je prisutan svuda oko njih – od zabrana da djeluju u svojim profesijama, ne mogu voljeti koga hoće, prisluškuju ih, uhode…, do erosa, koji je mjesto života i slobode. I kao takvo, imala sam obavezu i kao autor da ga ne cenzuriram.
Na ovom filmu su radili vrhunski profesionalci, kojima je bio mnogo veći izazov snimiti neke druge scene. Na primjer, Slaven Spinčić Spina, šef rasvjete, pola dana proveo je na suprotnoj obali otoka da osvijetli noćnu scenu koju smo snimali na Krku, da za kameru napravi efekt mjesečine. Čuda je radio i na Golom otoku, gdje smo imali kratak dan, samo do šest popodne, a za nekoliko bitnih kadrova sam je držao reflektor kojim je dočaravao dan. Ponekad se poput Spidermana penjao po fasadama da osvijetli ulice. Zatim, “focus pulleri” koji su na ovom filmu imali izuzetno zahtjevan posao, jer imamo mnogo akcijskih scena u kojima se glumci i statisti jako brzo kreću, morali su biti super koncentrirani da imaju protagoniste u fokusu. To su Ana Vrdoljak, Igor Vincetić, Pavle Kocanjer, Mihajlo Dondur i Mario Vargović. Luka Jelenić i Azam Ebeid su kao scenci omogućili i neke vrlo zahtjevne kadrove, obožavam ih obojicu. Marko Štefan Poljak je odradio majstorski posao kao boom operator, jer scene imaju mnogo likova i trebalo je s mikrofonom biti ne samo spretan, već i jako koncentriran na dijaloge glumaca.
Uloge imaju Dado Ćosić, Slaven Došlo, Đorđe Galić, Elmir Krivalić, Marko Braić… |
Podvodni snimatelji Roko Brimša, Srdan Kokanov i Marko Gligorijević su zaslužni za prekrasne kadrove u moru. Oduševilo me kako Marko pod vodom snima kao da ima steadicam. Igor Babić je imao težak posao pratiti je li sve ispravno s materijalom i bez njega sigurno ne bismo imali ovako veličanstvenu fotografiju. Tihomir Turnogla je imao možda najteži zadatak, jer je sa svojom ekipom bio odgovoran za provedbu organizacije na setu, kao i raspremanje. Njegova ekipa je James Bond level, jer i po suncu su nam rasprostirali šatore, a po zimi nas grijali plinskim topovima, i to je samo djelić svega što su radili. Šef transporta Zdravko Pleše, zatim Matija i Ivan Grdović prevozili su stotine statista, mnogobrojne glumce, a svi u ekipi smo ih obožavali. Osim što su vrhunski vozači, veliki filmofili, pamtim kako su izveli čuda nekoliko puta kad smo žurili da nešto snimimo prije zalaska sunca. Moram spomenuti i mojega Marka Vrdoljaka, koji je režiju postavljao na teška mjesta, iza stijena, u skučene prostore, kao i svima najdražeg člana ekipe, Sandija, koji je znao svima uljepšati dan s kavom i sendvičima. Legendarni Krištof i njegov učenik, jako talentirani Mario Vrbanec odgovorni su za vrhunske koreografije scena akcije. O ovim ljudima se malo priča, ali za mene oni su izuzetno važni suradnici, jer bez njihova talenta ne bi bilo moguće snimiti mnogobrojne zahtjevne scene. Oni su itekako zaslužni za spektakl na platnu filma “Lijepa večer, lijep dan”.
Neka to odluče gledatelji. Uostalom, ako kažem, pokvarit ću doživljaj onima koji nisu gledali film.
Svečana premijera filma bila je 18. svibnja u Cinestar Kaptol centru |
Nije me iznenadilo koliko je publika tankoćutna i željna katarze. Neprestano nas uvjeravaju da publika želi samo laku i površnu zabavu, a naš film, evo, dokazuje suprotno. Nakon sedam nagrada publike, od SAD-a do Australije, osjećam zahvalnost i poniznost prema publici. Film je proputovao svijet, a publika tako dobro prepoznaje suptilne detalje i nijanse te pokazuje visoku razinu empatije. I naša publika pokazuje isto. Nisam iznenađena što takve publike ima, već sam zapravo oduševljena što su tvrdnje da je publika površna netočne. Znam da naš film nije za pučka zabava za mase, ali jest za publiku koja je gladna mentalnog i emocionalnog sadržaja, prema kojemu može stvoriti odnos. Žao mi je što sustavno ne njegujemo takvu publiku, odnosno što se ne ulaže više u promociju filmova za njih. Ono čime sam iznenađena, a i posebno dirnuta, jest koliko ljudi koji su pogledali film strastveno promovira naš film i poziva druge da ga pogledaju. Eto, time sam iznenađena, ali i beskrajno zahvalna svim dobrim ljudima koji imaju želju podijeliti s drugima nešto što ih je dirnulo.
Nimalo, to je kompliment. Znali smo da će film ubosti u živac ideološki zadrte, s obje strane. Ne mislim pri tome na ljude normalnih uvjerenja, bilo lijevih ili desnih, jer ima ljudi s obje strane koji su umjereni, već baš na ekstreme. Dokaz tome je i što mi zamjeraju netočne činjenice. Pa ja sam valjda jedini redatelj kojemu zamjeraju činjenice u igranom filmu. Igrani film je fikcija i u igranom filmu ne treba biti ni jedna točna činjenica. Dok sam snimala film šalila sam se s glumcima i ekipom kako će se možda naći neki kritičar koji će zapeti da nešto nije bilo ove ili one godine, ismijavali smo takvog koji ne zna definiciju igranog filma. I, naravno, pojavio se. Sumnjam da ne zna da je igrani film fikcija, već ga duboko boli njegova ideološka opredijeljenost. Žalosno, ali ovaj film jest utemeljen na činjenicama. I to onim bitnim – oduzimanju ljudskih sloboda. Tema koja je jednako aktualna danas, kao i nekad.
Iz današnje perspektive više ništa. Bilo je zahtjevno snimanje, ovo je film sa 60 glumaca i stotine statista, ali svi koji me poznaju znaju da volim scene s mnogo likova i bogate mizanscene likova. Radije bih bila na setu 18 sati dnevno, nego bila u postprodukciji pola sata, da mogu. Pritom ne mislim na montažu filma, u kojoj guštam, jer jako volim raditi s izvrsnim montažerom Nenadom Pirnatom, već na postprodukciju tona i slike, kao i specijalne efekte. To je strašno zamorno i iscrpljujuće, pogotovo kad nemate novca, a vrhunska postprodukcija je izuzetno skupa. Radila sam tri smjene u Kanadi i mjesecima gotovo nisam spavala, ali rezultat je vrhunski, i to ne samo zbog mojega truda, već i zbog fantastičnih suradnika. Glazbu je skladao Michael Brook, ali moram naglasiti da je lavovski posao napravio i Ozren Glaser, jer smo postavljali smjer glazbe kakvu želim u filmu. On je veliki poznavatelj filmske glazbe i jako talentiran kompozitor. Dizajnerica zvuka je Jane Tattersall, a mikser zvuka Lou Solakofski, dvojac među najboljima u Kanadi. Svi koji su gledali film kažu da su slika i ton impozantni, baš za veliko platno.
Nije gumenjak, već neki hibrid, oprostite, ali ja se ne razumijem u čamce, samo znam da je bio brz i vrlo koristan tijekom cijele produkcije, a privatno vlasništvo scenografa Zvonka Sarića. Bura nas je prevrnula dok smo Zvonko i ja tražili lokacije za snimanje. Nismo bili daleko od obale, oboje smo mogli otplivati na kopno, ali držali smo se za brod jer nas je bilo strah da će valovi razbiti brod o obližnje stijene i potpuno ga uništiti. Oko sat vremena smo se borili s valovima da ne baci čamac na stijene, a onda je naišao neki veći brod s kojega su pomogli da se spasi naš brodić. Zvonko je s njima spašavao brodić, a ja sam otplivala prema obali. Izašla sam na obalu, u mokroj odjeći i tenisicama, nije bilo nigdje nikoga, osamljeno mjesto, skriveno stijenama, tako da sam mogla sve skinuti sa sebe da se osuši. Na buri se odjeća osušila za nekoliko minuta, ali tenisice su mi ostale mokre još idućih nekoliko sati, a bez njih nisam mogla hodati po oštrim stijenama, jedino mi je to smetalo. Tad mi je kliknulo da je upravo ta lokacija, koja mi je i od prije bila poznata, zapravo dovoljna za sve scene koje trebam snimiti na Golom otoku. Mobitel nije radio, ne samo što je bio natopljen, već tamo nema signala, kako su mi poslije rekli, tako da sam u miru imala nekoliko sati i napravila kompletnu knjigu snimanja u glavi za taj dio filma. Po mene je došao Mihovil Pirnat, direktor filma i lokacijski menadžer, kopnenim putem. Bila je to avantura koje se rado sjećam.
Anja Šovagović Despot, Voja Brajović i producentica Anita Juka |
Najljepše na svijetu. S Anjom Šovagović sam željela surađivati jer je fenomenalna glumica. Dugo joj se divim. Asja Jovanović je fantastična, ona nema loše repeticije. Dražen Čuček i Emir Hadžihafizbegović su mi bili u glavi još dok sam pisala scenarij. Draženov rad obožavam, rado ga gledam u predstavama. Tako je fino odmjeren. Dado Ćosić je divan glumac, a za ovu ulogu je napravio i tešku fizičku transformaciju. Drago mi je što sam otkrila Elmira Krivalića, vrlo talentiran glumac, koji će sigurno još mnogo glumiti na filmu, kao i Đorđa Galića, koji je zablistao u prvoj ulozi. Slaven Došlo me oduševio svojom koncentracijom i posvećenošću, brz je i kreativan. Marko Braić mi je također veliko otkriće, prvi put sam radila s njim, odličan je glumac i divan suradnik. Ivana Boban je sjajna glumica, a prvi put na filmu i baš mi je drago da se dogodila naša suradnja jer ju jako volim. Enes Vejzović, Goran Grgić, Frano Mašković, Voja Brajović, Milica Mihajlović, Svetozar Cvetković, Matija Prskalo…, sve velika imena glumišta, s kojima mi je bilo veliko zadovoljstvo surađivati. Moram spomenuti i pretalentiranog kolegu Luku Petrušića što se odazvao za jednu malu, ali meni bitnu ulogu, željela sam baš njega u toj ulozi jer nismo radili od studentskih dana. Ne mogu ih sve nabrojiti jer toliko ih imam o kojima bih mogla pričati satima.
Da, priču u kojoj je glavna uloga doktorica koja radi u organizaciji Doktori bez granica.
Dodaj komentar