Jo Nesbø se prisjetio svog prvog dolaska u Hrvatsku: Dočekao nas je goli šef banke na balkonu

Gost Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2 bio je norveški pisac Jo Nesbø, čije su knjige diljem svijeta prodane u više od 60 milijuna primjeraka. Govorio je o tome gdje pronalazi inspiraciju za brojne “krimiće” koje je napisao, što ga veže uz Hrvatsku, kakav odnos ima prema novcu te boji li se da će umjetna inteligencija uskoro pisati bolje od ljudi, piše HRT.

Pisac je u Hrvatskoj prilično često, a prisjetio se svog prvog dolaska.

– Zapravo prvi put sam ovamo došao sa sedamnaest godina. Bio sam s prijateljem. Putovali smo u Grčku. Zapravo smo sjeli na krivi vlak usred noći i završili smo u Beogradu. Nismo željeli ostati u takvom gradu, pa su nam rekli: “Dobro, onda trebate otići na hrvatsku obalu.” I otišli smo u gradić negdje južno od Rijeke, sjeverno od Splita. To je bilo usred noći i ljudi su nas tamo lijepo dočekali. Svi su bili jako prijateljski nastrojeni prema nama. Nismo imali doduše novca, ali smo imali putničke čekove. I onda su nas ljudi odveli do kuće šefa lokalne banke. On je bio u kadi, a oni su vikali da izađe. On je došao na balkon gol, pogledao nas je dolje i rekao: “Kako mogu pomoći?” Mi smo rekli: “Evo, imamo putničke čekove i treba nam novac.” On je rekao: “Okej, obući ću se i otići ću otvoriti banku.” I upravo je to i učinio. To je bilo stvarno bilo sjajno. I sam zaključio da je ovo zemlja i ovo je mjesto, ovo je grad u koji se moram vratiti i poslije. Evo, obožavam sve te ljude – ispričao je Nesbø.

Stanković ga je upitao bi li mogao živjeti u toplijim krajevima s obzirom na to da dolazi iz Norveške.

– Naravno da bih. Evo kad bih mogao birati, definitivno bih živio u toplijim krajevima. Sviđa mi se činjenica da u Norveškoj imamo godišnja doba. Recimo, ljeti je to kao jedna velika zabava. Svi su to tako dugo čekali. I onda, naravno, dolaze duge mračne zime dolaze s nekom vrstom nagrade kad prođe, dakle tom ekstazom ljeta, objašnjava Nesbø.

No, klima se mijenja, kako kod nas tako i u skandinavskim zemljama:

–  Snimio sam jednu televizijsku seriju za Netflix koja se bavi upravo toplinskim valom u Oslu. To je bilo 2003. godine, ako se ne varam. I tada su svi govorili: “Ma ne, nije to realistično. Nemamo mi toplinske valove u Oslu.” Ali sada, evo, to je ako ne normalno, već se događa, dodaje Nesbø.

Nesbø se bavio raznim stvarima prije nego što je postao pisac, a otkrio je u čemu je najviše uživao: u nogometu, u poslu burzovnog mešetara, u sviranju…?

– Pa mislim da je to igranje nogometa. To mi je bila životna strast. S time sam odrastao u jednom malom gradiću na zapadnoj obali Molde. Tamo živi dvadesetak tisuća ljudi, ali imamo jako dobar lokalni klub. Nekoliko puta smo igrali u Ligi prvaka. Tada sam bio veoma mlad i nastupio sam prvi put za momčad i rekao bih da mi je to bio vrhunac kao slavne osobe jer tada u malome gradu svi su vas poznavali, svi su znali tko ste, pozivali vas na pivo i slično. Kad noću sanjam, imam jedan san koji se ponavlja, a to je da me trener kluba u Moldeu nazove i pita mogu li doći odigrati jednu utakmicu za njih. I u svom snu nikad nemam kopačke i onda moram pronaći kopačke, priča Jo Nesbø.

Slavni norveški pisac i danas se bavi glazbom. Svira u grupi Di Derre. Stanković ga je pitao je li bolje biti rock zvijezda ili pisac.

– Volim tu kombinaciju. Mislim da je grupa u kojoj sviram neka vrsta pop verzije punka. Mi zapravo ne možemo dobro svirati, ali smo popularni jer se ljudima sviđaju riječi u našim pjesmama. Imamo te smiješne pjesme i postali smo grupa koja će svirati na sveučilištima pred studentima i onda smo iznenada imali nekoliko hitova koji su se vrtjeli na radiju. Dosta smo se pročuli. Međutim, nije nas nitko baš ozbiljno shvaćao, uključujući i nas. Prema tome, ne bih rekao da smo bili rock zvijezde, no bili smo ona vrsta grupe kojima su dozvolili da ta dva sata na pozornici da budemo rock zvijezde, ali čim smo sišli s pozornice, tretirali su nas kao i sve druge. Ali baš mi se svidjela ta kombinacija. Ono, recimo, kad pišete novi roman, nema tu ljudi s vama i jako je to usamljen posao, a kad ste, recimo, s grupom, kad svirate sa prijateljima, to je sjajna kombinacija, ističe gost emisije Nedjeljom u 2.

Jo Nesbø najveća je zvijezda na književnoj sceni, od čega vrlo dobro zarađuje. 

– Mislim da vas novac čini sretnim do određene točke. Kad imate dovoljno novca da znate da imate slobodu – slobodu da činite što poželite, da ne morate raditi neki kompromis u umjetnosti ili u životu. Do te točke novac nešto znači. Onkraj te točke zapravo vam ne mijenja život ni na koji način. Recimo za mene, a nadam se i za mnoge druge ljude, novac koji zaradite nakon toga nosi s sobom određenu odgovornost. Znači, jednom kad imate dovoljno za sebe, onda je vrijeme možda početi brinuti se za druge. Možda trebate vidjeti može li vaš novac učiniti nešto čime bi svijet možda mogao postati makar malo bolji, napominje Nesbø.

Djelujući u tom smjeru Nesbø je osnovao fondaciju:

– U tu fondaciju sam stavio dobar dio prihoda. Zove se Fondacija Harry Hole i ona podržava obrazovanje u zemljama trećega svijeta, a pogotovo se fokusira na odrasle i to sada postoji već petnaest godina. Sretan sam što mogu reći da je fondacija postala dosta velika i zapravo ima podosta prihoda koje daje u tom pogledu rada – rekao je Nesbø Stankoviću.

Voditelj ga je upitao kako sam sebi objašnjava globalni uspjeh, jer prodati 60 milijuna knjiga je nešto što rijetki mogu.

– Ne objašnjavam ja to sam sebi. Jedino što mogu po tom pitanju reći je da se čini da pisati lokalno, znači čim više naglašavate mjesto iz kojeg dolazite i stvari koje dobro poznajete. Kad sam počeo pisati Harryju Holeu u Oslu, želio sam komunicirati s nekim ljudima u Norveškoj preko toga. No, čini se da svatko može na neki način razumjeti taj kontekst, i da svi mogu razumjeti, dakle, tu malu prijestolnicu u Europi. Ako se tamo dogodi neko ubojstvo, da je to šok za sustav u toj miroljubivoj zemlji. Mislim da su još jedna poruka koju to prenosi međunarodno likovi. Harryja ja uvijek vidim kao jednog jako tipičnog norveškog muškarca. No, čini se da on odzvanja na neki način i međunarodno. No, mislim da ako pokušate prenijeti neku poruku globalno, onda vjerojatno nećete uspjeti s tom namjerom jer ako držite oči otvorenima, ako gledate tu globalnu publiku, onda ne možete zapravo do njih doprijeti. U svakoj vrsti umjetnosti, nije stvar u tome da posjetite te ljude tamo gdje oni žive, nego da ih pozovete u svoj vlastiti dom. I to sam učinio. Dakle, ja pišem o onome što znam i iz nekog razloga to funkcionira – zaključio je Nesbø u ‘Nedjeljom u 2’.