Kako je David Suchet postao Hercule Poirot – i ostao njegova jedina prava inkarnacija

Nisam ga još do kraja oplakao. Pretpostavljam da će i to doći. I nedostajat će mi u mom životu dok ne umrem. Tako o Herculeu Poirotu, belgijskom detektivu iz sedamdeset priča i romana Agathe Christie, danas govori Sir David Courtney Suchet, britanski glumac koji će 2. svibnja napuniti 80 godina te koji ga je punih četvrt stoljeća, od 1989. do 2013., glumio u televizijskoj seriji “Poirot Agathe Christie”.

Kad su mu ponudili ulogu, imao je 43 godine i do tada nije pročitao nijednu priču ili roman Agathe Christie. Četiri godine prije početka snimanja serije glumio je u televizijskom filmu “Trinaestorica na večeri”, snimljen prema romanu Agathe Christie, ali ne Herculea Poirota nego inspektora Jappa. Suchet tvrdi da mu je to jedna od najgorih uloga u životu i moguće je da je, gledajući Petera Ustinova kao Poirota, već tada imao sliku uloge koju će mu sudbina darovati i da mu je išlo na živce glumiti epizodnog inspektora koji ima manje “malih sivih ćelija” od belgijskog detektiva.

A kako se pripremao za ulogu Poirota, govori mnogo o Suchetu kao čovjeku i glumcu. Čini se da se pripremao od samog rođenja. Rođen je 1946. godine u uglednoj obitelji, otac mu je bio liječnik, majka glumica, a brat novinar. Glumu je studirao na Londonskoj akademiji glazbe i dramske umjetnosti (LAMDA), vrlo rano je postao član Royal Shakespeare Companyja i glumio je u kazalištu, na filmu i televiziji. Marljiv, pouzdan, kreativno sitničav, baš poput Poirota, Suchet se usavršavao na način kako su to uspijevale filmske zvijezde. U svakoj glumačkoj transformaciji osnova lika koji glumi bio je on sam. Shvatio je da je osobnost ono što ima, ma kakva ona bila, a da je gluma ono što stvara samo na toj osnovi.

Drugim riječima, radije je mijenjao lik koji glumi nego samog sebe. Što znači da je glavni junak uvijek David Suchet, bez obzira na to kako se lik zvao i kakve je osobine imao. Lica su napisana i promjenjiva, on je živ i nepromjenjiv. O čemu je riječ, može se najbolje vidjeti ako se Suchetov Hercule Poirot usporedi s načinom kako Kenneth Branagh glumi taj lik u dva filma, “Ubojstvu u Orient Expressu” i “Smrti na Nilu”.

Brannaghov je Poirot izgledom i ponašanjem blockbusterski ekscentričan i bučan poput superjunaka i polako se pretvara u karikaturu s groteskno smiješnim brčinama u kojoj je nemoguće prepoznati karakter. A osnova Suchetove glume Poirota nisu živopisni atributi belgijskog detektiva, besprijekorni brčići, šešir, odjeća, štap i sve što nosi i čime se služi, nego karakter sam kojemu je osnova osobno David Suchet. Kad o njemu pišu da je postao Hercule Poirot, griješe. Upravo suprotno. Hercule Poirot je postao David Suchet. No da bi to bilo uvjerljivo i neodoljivo, da bi sad već desetljećima privlačilo i zadržalo pažnju milijuna gledatelja, nije dovoljno biti samo David Suchet.

Potrebno je na toj osnovi izgraditi cijeli sustav osobina, pokreta, pogleda, govora, ponašanja, kretanja i najsitnijih gesta, a taj raskošni sustav karakternih obilježja nije sustav Davida Sucheta nego Herculea Poirota. Kad ljudi sretnu Sucheta uživo, iznenade se koliko se razlikuje od Herculea Poirota, iako je izgledom, kako narod kaže, pljunuti on. Glas mu je dublji, sonoran, a Poirotov, kako ga on glumi, mekan i obojen naglascima francuskog.

Ali ne bilo kojeg francuskog nego onog belgijskog, s flamanskim nijansama.

A kako je to Suchet naučio? Danima je slušao belgijski radio dok mu taj belgijski flamanski francuski nije postao materinji zvuk kojim savršeno vlada. Ironija takvoga glumačkog perfekcionizma, sasvim nalik na Poirotov detektivski perfekcionizam, jest da u seriji Suchet tim naglaskom ne govori francuski nego engleski! Dvostruka jezična optika Suchetovih dijaloga nijedne sekunde nije izvještačena jer Suchet pazi da ni najmanji detalj, ma kako neobičan, ne bude smiješan.

Prva zapovijed njegova glumačkoga kreda uloge Herculea Poirota jest da se nikad nitko ne smije detektivu kojega glumi. Poirot je duhovit, ima profinjen smisao za humor i možete se smijati zajedno s njim, ali nikad se nećete smijati njemu, ma koliko bio smiješan u svom hodu i metronomski skladnim koračićima.

Njegov hod je njegov stil, njegov tjelesni izraz, dio njegove osobnosti, a nikad, niti u jednom detalju, karikatura. To je elegancija lijepo odgojenog čovjeka, urbani ritam čovjeka koji kad svojim besprijekorno blistavim cipelama, zaštićenim savršeno čistim bijelim gamašama, stupi na zemlju, travu ili blato, s izrazom nelagode naoko (samo naoko) gubi ravnotežu jer nije navikao na neravno nego na glatko urbano tlo. Kao i s njegovim flamanskim francuskim kojim govori engleski, ironija Poirotovih bijelih gamaša jest da je njihova svrha zaštita nogu i obuće od vlage, blata, snijega i kamenja, a da sam Poirot nikad ne ide po takvom tlu, osim ako ga nešto na to ne prisili. Nijedan drugi urbani muški lik u seriji ne nosi gamaše na obući jer mu to u urbanom svijetu u kojemu živi ne treba, ali Poirot ih nosi unatoč tome što zna da mu ne trebaju jer pretpostavlja da bi mu kad-tad mogle zatrebati. Nosi ih iz predostrožnosti jer misli na sve što se može dogoditi.

A upravo to mu se dogodi u prvoj epizodi prve sezone serije, “Pustolovini kuharice iz Claphama”, u kojoj mora putovati na selo da bi razgovarao s kuharicom. Svojim čistim cipelama s gamašama hoda po zemlji i blatu i žali se da mrzi sve što nije asfalt. Namjerno spominjem tu epizodu koja je snimljena kad se još nije znalo da će svaka priča i roman o Herculeu Poirotu sljedećih četvrt stoljeća biti ekranizirani. David Suchet je očekivao da će Poirota glumiti možda samo u jednoj sezoni, a daroviti tvorci serije, producent Brian Eastman i scenarist Clive Exton, sanjali su da će možda snimiti najviše tri sezone. A radili su kao da će snimiti svih trinaest, svih sedamdeset epizoda i filmova. I to se u toj prvoj epizodi vidi. Priča Agathe Christie je prosječna, ali sve ostalo, produkcija, lokacije, scenografija, fotografija, izgled svijeta serije, jednostavno su savršeni i dalekovidni. Taj se svijet serije nije mijenjao četvrt stoljeća. Mijenjali su se, međutim, gotovo svi glumci i suradnici, pa i sami autori, svi osim Davida Sucheta.

On je jedini koji je u svakoj od 70 epizoda i koji poput duha serije povezuje sve. Vrijeme prolazi, lica stare, a u posljednjoj, sedamdesetoj epizodi iz trinaeste sezone, “Zastoru”, Hercule Poirot je bolestan invalid u kolicima i na samrti rješava svoj posljednji slučaj tako da sam postaje ubojica. Kad pogledate, zaredom, prvu i posljednju epizodu serije, ostajete u šoku jer se ništa nije promijenilo, a promijenilo se sve. U svijetu vizualno nepromjenjivom, art deco sredini tridesetih godina, sve što je u prvoj epizodi svijetlo, prepuno boja, života, pokreta i izmjena lokacija, u posljednjoj priči je mračno, ukočeno, nepokretno i na izdisaju.

Sama priča slabija je od priče prve epizode o kuharici iz Claphama, redatelj i scenarist trude se zakomplicirati je čudnim stilskim bravurama, no ono što i toj posljednjoj epizodi daje snagu i uvjerljivost je David Suchet kao Poirot. Čak i kad epizoda ili film glavinjaju šumom, Suchet ide ravnim putem i ne prlja gamaše priče nanosima blatnih ambicija. Znalcima filma i serija može zvučati čudno, ali čini mi se da je pravi autor serije upravo David Suchet. Nije njezin pisac, producent i redatelj, ali je njezina duša i ikona. Svijet serije je svijet Suchetova Herculea Poirota, a on se četvrt stoljeća ne mijenja.