radiobalkanfox
Sophia Loren jedna je od najvećih ikona svjetske kinematografije, glumica čija životna priča gotovo nalikuje filmskom scenariju. Odrasla je u teškom siromaštvu i u sjeni Drugoga svjetskog rata, a tijekom karijere snimila je više od stotinu filmova i postala simbol talijanskog filma, elegancije i međunarodnog glamura. Ipak, iza slike velike filmske zvijezde ostala je žena koja je svoje podrijetlo i iskustva iz djetinjstva smatrala važnim dijelom vlastitog identiteta.
Sophia Loren rođena je kao Sofia Villani Scicolone 20. rujna 1934. godine u Rimu. Njezin otac Riccardo Scicolone nije se oženio njezinom majkom Romildom Villani, pa se Romilda nakon Sophijina rođenja vratila u rodni Pozzuoli, grad nedaleko od Napulja. Ondje je buduća filmska zvijezda provela velik dio djetinjstva.
Obitelj je živjela vrlo skromno. Sophia je s majkom, sestrom i brojnim rođacima boravila u domu svojih bake i djeda, a životni uvjeti dodatno su se pogoršali tijekom Drugoga svjetskog rata. Pozzuoli i okolno područje bili su izloženi ratnim razaranjima, a nestašica hrane postala je dio svakodnevice. Tijekom jednog bombardiranja Sophia je pala i ozlijedila bradu, nakon čega joj je ostao ožiljak.
Kao djevojčica bila je izrazito mršava i povučena, toliko da su joj vršnjaci dali nadimak “mala grančica”. Međutim, tijekom tinejdžerskih godina njezin se izgled znatno promijenio. Već s četrnaest godina sudjelovala je na natjecanju ljepote i osvojila drugo mjesto.
Godine 1950., kada joj je bilo petnaest, s majkom je otišla u Rim u potrazi za prilikama u svijetu filma. Početak nije bio glamurozan. Dobivala je manje uloge, radila kao statistica te pozirala za talijanske fotografske stripove poznate kao “fumetti”. Jedno od njezinih prvih filmskih pojavljivanja bilo je u spektaklu “Quo Vadis” iz 1951. godine.
Nakon niza manjih uloga počela je koristiti umjetničko prezime Loren. Važan korak u njezinoj karijeri bila je glavna uloga u filmu “Aida” iz 1953. godine, dok ju je “Zlato Napulja” iz 1954. dodatno učvrstilo kao jednu od najperspektivnijih mladih glumica talijanske kinematografije.
127530970 |
Njezin uspjeh ubrzo je prerastao granice Italije. Tijekom druge polovice pedesetih počela je snimati međunarodne produkcije, a 1957. nastupila je u filmu “The Pride and the Passion” uz Caryja Granta i Franka Sinatru. Upravo se u tom razdoblju njezin privatni život našao pod velikom pozornošću javnosti. Cary Grant bio je zaljubljen u nju, ali Loren je život odlučila graditi s talijanskim filmskim producentom Carlom Pontijem.
Odnos Sophije Loren i Carla Pontija bio je dugotrajan, ali pravno kompliciran. Njihov brak godinama nije mogao biti potpuno priznat u Italiji zbog problema povezanih s okončanjem Pontijeva prethodnog braka. Unatoč svim preprekama, ostali su zajedno sve do Pontijeve smrti 2007. godine. Njihov odnos trajao je desetljećima i bio je jedan od najvažnijih oslonaca Lorenina privatnog života.
– Showbiz je nešto čime se bavimo, ne nešto što nas definira – komentirala je Loren jednom prilikom.
Presudni trenutak njezine glumačke karijere stigao je početkom šezdesetih. U filmu “Dvije žene” redatelja Vittorija De Sice odigrala je Cesiru, majku koja pokušava zaštititi svoju kćer od strahota rata. Priča je na određeni način odražavala iskustva koja je i sama Loren proživjela tijekom ratnog djetinjstva.
Njezina emotivna interpretacija donijela joj je Oscara za najbolju glavnu glumicu. Time je postala prva glumica koja je tu nagradu osvojila za izvedbu u filmu na jeziku koji nije engleski. Nagrada ju je definitivno pretvorila u međunarodnu filmsku zvijezdu i potvrdila da njezina slava nije počivala samo na izgledu i glamuru, nego i na iznimnom glumačkom talentu.
Šezdesete godine bile su među najuspješnijima u njezinoj karijeri. Snimala je u Italiji, SAD-u i Francuskoj te surađivala s nekima od najvećih glumaca i redatelja svojega vremena. Među posebno poznatim filmovima iz tog razdoblja je “Jučer, danas, sutra” iz 1963., u kojem je ponovno surađivala s Vittorijem De Sicom i Marcellom Mastroiannijem. Slijedio je film “Brak na talijanski način”, za koji je dobila još jednu nominaciju za Oscara za najbolju glumicu. Godine 1967. pojavila se uz Marlona Branda u filmu Charlieja Chaplina “Grofica iz Hong Konga”.
Tijekom sedamdesetih Loren se ponovno snažnije okrenula talijanskoj kinematografiji. Istodobno joj je obiteljski život postajao sve važniji. S Pontijem je dobila dvojicu sinova, Carla Pontija mlađeg, rođenog 1968., i Edoarda Pontija, rođenog 1973. Tijekom osamdesetih smanjila je intenzitet snimanja kako bi više vremena mogla posvetiti obitelji i odrastanju svojih sinova.
Sophia Loren s vremenom je proširila djelovanje i izvan filma. Početkom osamdesetih predstavila je vlastiti parfem, a poslije i kolekciju naočala. Godine 1994. objavila je knjigu “Women and Beauty”, u kojoj se bavila temama ljepote, životnog stila i osobnog iskustva.
Iako više nije snimala jednakim tempom kao u svojim najaktivnijim desetljećima, nastavila se pojavljivati na filmu. Među njezinim poznatijim kasnijim ostvarenjima su “Prêt-à-Porter” iz 1994., “Grumpier Old Men” iz 1995. i mjuzikl “Nine” iz 2009. godine. Loren je 2010. utjelovila vlastitu majku u miniseriji o njezinu životu, temeljenoj na memoarima njezine sestre Marije.
Filmska industrija nastavila joj je odavati priznanje za cjelokupni doprinos umjetnosti. Godine 1991. dobila je počasnog Oscara, čime je potvrđen njezin status jedne od najznačajnijih međunarodnih filmskih zvijezda druge polovice 20. stoljeća. Dobila je i nekoliko uglednih priznanja, među kojima je zvijezda na Stazi slavnih u španjolskoj Almeriji.
Dodaj komentar