MARIO ŽUVELA: „Ostavi lijepi trag, a ne ožiljak“

Vjeroučitelj je, urednik nekoliko portala, muzičar , pisac, izumitelj društvenih igara vjerske tematike. On je Mario Žuvela čiji tekstovi i mudre misli nadahnjuju i ohrabruje mnoge.

Svakodnevno na socijalnim mrežama “naletimo” na neki njegov tekst, ali rijetko možemo pročitati nešto o njemu, čovjeku koji je zapravo toliko prisutan u našim životima i koji nas nekada svojim tekstovima diže iz pepela. Stoga Amra ga je pozvala na jedan razgovor u kojem možete bolje upoznati Marija.

Prije svega kako si Mario ?

– Uff, jesi li mogla početi s nekim lakšim pitanjem. Uvijek sam u dilemi s tim pitanjem. Jer kad me netko priupita „kako si“ znam da imam dvije opcije: Skratiti priču i reći „dobro sam“ ili ispričati cijeli jedan roman. Samo tada nitko ne bi ostao do kraja da ga sasluša. Ili bi ga saslušao pa na kraju rekao to isto mislim i osjećam ja. Kao da moj život prepričavaš. Da skratimo priču: Dobro sam. Živ, zdrav i imam krov nad glavom.

Suprug si i otac 6 djece ?

-Obitelj je jezgra života, mjesto gdje izlazi na vidjelo naša stvarna priroda, ona ranjiva, teška i bolna, ali i priroda onih najbližih. Ona je mjesto gdje doživiš mnogo lijepih osjećaja, ali i onih manje lijepih.
Nekada jedan obični dan izgleda tako kaotično i jedva čekaš da završi, a nekada je sve kao u nekoj divnoj priči. Ali takvi smo mi ljudi. Zapravo sve što se događa u svijetu, i dobro i loše, događa se u jednoj manjoj mjeri u svakoj obitelji. Osmero nas je u kući i svako se bori za svoje mjesto. Mnogo priče, smijeha, igara, svađe, radosti, tuge, kao i svugdje drugdje.

Pisac, izumitelj društvenih igara vjerske tematike, vjeroučitelj, urednik nekoliko portala, jesam li
nešto izostavila? Čime se to sve Mario bavi?

-Bavim se svime što mi dođe pod ruku, što mi se svidi i ima neki smisao. Mislim da čovjek, da bi bio dobar u jednom području, neizostavno se mora baviti s više njih, jer na taj način promatra stvari iz više kutova, bolje razumije onu materiju kojom se primarno bavi i ima više mogućnosti. Uglavnom bavim se sa svim onim što me ispunja, pričinja mi neku radost i može nekome pomoći. Sve ono što se događa meni, događa se svim ljudima. Sve ono što osjetim ja, osjećaju drugi ljudi isto. I ako pokušam da samo razumijem sebe, razumio sam sve druge.

Kako postižeš sve to, vjerujem da imaš jako malo slobodnog vremena ?

-Kojega god čovjeka danas susretneš reći će ti da ima malo vremena. I mislim da je u pravu. I onaj
koji kaže da ima i onaj koji kaže da nema vremena. Ali mislim da je stvar u tome na što trošimo svoje vrijeme. Život nam ide, živjeli ga ili ne živjeli. Sjedili pet sati za računalom ili držali taj nesretni mobitel i skrolali prema dolje ili odlučili nekoga nazvati, negdje prošetati ili nešto napraviti. Prioritet je jedna čudesna riječ. Pokazuje nam što nam je u životu važno. Tko nam je važan. Mislim da mi je vrijeme
potraćeno na beznačajnosti bilo okidač da malo razmislim što ću sa njim i da počnem ulagati u nešto što u konačnici ima neki smisao. Kasnije se mnoge stvari slažu same od sebe. kad shvatiš da je neka aktivnost gubljenje vremena sam je s vremenom odbacuješ. Kao hranu koja ti ne prija organizmu.

Kada si počeo da se baviš pisanjem, kada si shvatio da imaš to nešto u sebi?

-Ne postoji jedan trenutak odluke da počneš pisati. To je proces. Kad pogledam natrag nisam
oduvijek bio ljubitelj knjige. Nisam ni čitao, a kamoli da bi mi palo na pamet što napisati. Iz Hrvatskog jezika sam jedva imao prolazne ocijene. I uvijek se mučio s lektirom. Srećom, imao sam dobre školske prijatelje od kojih sam mogao prepisati i izvući neku mršavu dvojku. Ne znam što mi se u međuvremenu dogodilo. Počeo sam nešto pisati i krenulo je. Nešto mi je čak dobro izgledalo pa sam, i objavio nešto. Zbilja ne znam zašto sam se počeo ovim više baviti. Valjda bi neka psihoanaliza dala neke ozbiljne odgovore na to. Ali do danas sam izdao 10 knjiga. Mislim i još.

Ne znam da li si svjestan koliki uticaj imaš na ljude koji čitaju tvoje tekstove?

– Ne razmišljam mnogo o utjecaju. Samo znam da je nekada dobra ali nekada i ne baš posve ugodna stvar. Jer s vremenom dolazi i kao neka vrsta odgovornosti. Ne možeš više bilo što napisati. Jer riječ ima moć. I to veliku moć. Oblikovanja nečija života. Prosvjetljenja ali i zamračenja. Mislim da svi mi imamo mnogo veći utjecaj onim što jesmo nego s onim što govorimo i pišemo, ali često to zanemarujemo. Nekada pomislim kako je lako pisati ali treba iza svega toga stajati, svega se toga pridržavati. Ići naprijed kada se umoriš, ustrajati i kada bi najradije odustao. A dođe ti tisuće puta.
Treba oprostiti i kada bi najradije nekoga odalamio. Pisanje je jedna zamka, jer ako ne živiš ono što govoriš i pišeš, onda si licemjer, a to mi je jedna od najtežih definicija čovjeka. Višeličje koje na kraju postaje bezličje. Jer čovjek koji ne drži svoju riječ, ne vrijedi puno. U svakom slučaju moram se podsjećati da mi ta riječ bude usklađena sa životom. A to nije uvijek lako.

Ko je stvarno Mario Žuvela, karakter?

– Svi smo mi najveće enigme samima sebi. Stojimo pred ogledalom i ljutimo se na sijede vlasi, bore, kilograme viška, a to je samo najmanji dio onoga što jesmo. Kao onaj dio sante leda iznad površine. A što je ispod? Tko zna? Imam i dobrih i loših strana. Kao i svi. Takvi smo da uvijek drugima pričamo o sebi u nekom boljem svjetlu, a bojimo se kazati svoje mane. Netko je jedanput rekao da kad ti drugima kažeš loše o sebi, on to ne može upotrijebiti protiv tebe, jer si ti sebe takvoga već prihvatio.
To mi je drago čuti. Znam biti neorganiziran, neuredan, netemeljit. Nekada i strašljiv. Počnem puno, a završim malo. Kažem javit ću se, a ne javim se. Ima još toga. I trudim se ispravljati. Ali što god bilo, bitno je da je navečer savjest čista i da u krevet možeš mirne duše.

Internet je preplavljen tvojim snažnim motivirajućim tekstovima, hiljade i hiljade ljudi ih dijele, ali rijetko možemo naći neki tvoj intervju , da li ne zeliš da se oglašavaš često ili ti mediji ne daju baš prostor?

-Možda je pomalo jedno i drugo. Ali ne volim baš puno pričati o sebi. Radim običan posao, živim
običan život i nema tu neke velike priče.

Javnost malo zna o tom mističnom Mariju, nekada kroz tvoje tesktove dobijamo dojam da si imao težak život, da li je to zaista tako, koliko te život mazio ili nije?

-Recite mi jednu osobu koja nije imala težak život? Svatko će to za svoj život reći. Pogotovo u
današnjem svijetu. Ali mislim da sam „dobro“ prošao u usporedbi s ljudima koji pričaju o velikim traumama i tragedijama koje su prošli. Suosjećam s njima. Onaj koji ima jednu ogrebotinu na tijelu zna kako je onome tko ima dvije. Onaj koji ima pet rana na duši zna kako je onome koji ih ima pedeset. Bitno je samo s koliko svijesti pristupamo onome što nam se događa. Većina ljudi će neugodne događaje iz svoga života potisnuti i neće o njima mnogo razmišljati. Možda će se uvaliti u zagrljaj neke ovisnosti koja će im svakodnevno davati neku lažnu utjehu i saznanje da nije tako kako
je. Nema čovjeka kojega je život mazio. Nekim dijelom smo i sami krivi. Ali drugačije odluke u tom trenutku i nismo mogli donijeti. Dugo mi je trebalo da shvatim da za većinu loših stvari koje su mi se dogodile ipak sam snosim dio krivnje. Istina ne za sve. Kad postaneš iskren prema sebi lakše živiš svoj
život.

U  čemu pronalaziš inspiraciju?

-Uvijek mislimo da je inspiracija nešto lijepo, ali imam osjećaj da je ona mnogo više ono ružno,
teško i svakodnevno u životu. Nema veće inspiracije od boli i nepravde. Kada te netko podcijeni i ponizi. Kada te ignorira. Zapravo cijeli je život jedna velika inspiracija, sve ono što se u njemu događa i dobro, i loše. Volim slušati glazbu, šetati prirodom, svirati klavir, gledati u nebo, moliti, meditirati.
Samo treba prepoznati poruke koje nam život šalje, prihvatiti ih i zahvaliti. A onda se događa čudo.

Da li u svojim tekstovima prenosiš svoje životno iskustvo ,kada su u pitanju odredjene teme?

-Svi mi više manje prolazimo ista iskustva. Kod nekoga je malo jače izraženo, a kod nekoga slabije.
Prođeš povredu, izdaju, razočarenje, udarce, ignoriranje i još bezbroj stvari. I to više puta. Pa naravno da ćeš pisati o tome. Ali prolaziš i lijepe stvari. Primijetio sam da se ljudi više zakače za one bolnije i teže, pa možda malo više pišem o njima. Ali to ne znači da je onih lijepih manje. Ima ih, ali nas je evolucija dovela do toga da više vidimo, osjećamo i proživljavamo one gore. Sve je to proces života
koji se mijenja.

Izdao si 10 knjiga , da li imaš u planu još izdavati?

-Uvijek nešto pišem i bit će novih knjiga. Pomalo se upuštam i u malo veće forme te bi uskoro
trebao izići i jedan roman. Roman o životu jednog ranjenog i povrijeđenog čovjeka i njegov put prema zacjeljenju .

U svojim tekstovima učiš ljude kako da se podignu iz teških  životnih razočarenja svih vrsta , jer život je Božiji dar i vrijedan življenja!

-Od samog rođenja pa preko odrastanja i zrele dobi prolazimo mnoge teške periode. Ovdje nas
razočara jedna osoba, tamo druga, jedan dan nas povrijedi jedan prijatelj, drugi dan neki naš član
obitelji i tako u neprestanom lancu povreda. Ali najgore je kad povrijedimo sebe, kada sebe počnemo kriviti za sve što nam se u životu događa i na kraju zbog svega toga pomislimo da manje vrijedimo pa poželimo od svega odustati. Primijetio sam da nam tada ne treba puno riječi da se vratimo u životu i budemo oni stari. Ponekad je dovoljna samo jedna lijepa riječ, zagrljaj, osmijeh, neka sitnica da se
opet osjetimo vrijednim. Doista ne treba puno. Bitno je samo da je iskreno i autentično. I da je od
osobe koja nas poštuje i koju mi poštujemo.

Na koji način se Mario opušta, šta je to čime “puniš baterije”?

-Opuštam se kao i svi drugi ljudi. Kroz šetnju prirodom, slušanje glazbe, čitanje neke lijepe knjige, razgovorom s dobrim ljudima. Samo se treba odmaknuti od mjesta i ljudi koji crpe energiju i približiti se onima koji je vraćaju. I za tren se vraćam u formu. Samo je bitno prepoznati trenutak kada su naše baterije pri kraju. Na mobitelu vidimo postotak baterije i brzo ga spojimo s punjačem. Ali u životu su nam to osjećaji i smetnje koji nam govore da nešto s nama ne štima. Tada ih treba poslušati te se na
vrijeme odmaknuti i povratiti snagu.

Kao što sam rekla mnoge nadahnjuješ, ohrabruješ , motivišeš i to vrlo vrlo uspješno , nekada nekoga tvoj tekst može dići iz “pepela” , kakvo je saznanje da si nekome  pomogao, dao volju za život ? Ja smatram da si ti sretan čovjek !

-Pozitivni komentari mnogih ljudi koji svakodnevno dolaze na stranicu povratna su mi informacija da su tekstovi koje pišem na ljude pozitivo djelovali. Ljudi svjedoče da im ove poruke nade i ohrabrenja pomažu na svakodnevnoj bazi. Mnogi koji se bore sa depresijom, anksioznošću, strahovima i nekim lakšim traumama pišu mi da im je ovo najdraža, najbolja i najjeftinija terapija koju
ne propuštaju nikada.

Imaš li neku misiju, i koja bi to bila?

– Svatko od nas ima neku svoju specifičnu misiju i toliko je toga što bismo željeli promijeniti, učiniti i
ostvariti ali nekako život umiješa prste pa to ne ispadne onako kako smo željeli. Mislim da bismo sve naše misije mogle provući kroz jednu zajedničku misiju. Proći zemljom čineći dobro. Ostaviti lijepi trag, a ne ožiljak. Živjeti dobro i pomoći drugima da žive dobro. Ništa više, ali i ništa manje od toga.

Šta bi to poručio čitateljima mog web_a i ljudima koji te prate ?

– Poručio bi im da nikada ne odustanu od sebe. Koliko nam toga život servira što nije po našoj volji pravo je čudo od nekoga danas čuti: „Borit ću se dalje. Ne odustajem.“ Znam da se mnogi ljudi boje mnogih stvari, znam da su ih mnogi ljudi razočarali, i da su ih mnoge situaciju bacile na pod. Ali znam da u sebi imaju tako veliku snagu koja je kadra nadjačati sve to. Nije to samo fraza ili floskula. To je živi dokaz koji sam vidio na mnogim ljudima u svom okružju i na svom vlastitom životu. Svaki put kada sam bio u nekom teškom periodu života okrenuo bih se prema još težem periodu i kazao sebi: „Vidi,
preživio si i ono. Preživjet ćeš i ovo!“

Mario, lijepo je da postojiš ! Svijetla tačka si u ovom na žalost sve ružnijem svijetu gdje su prave vrijednosti izgubile smisao , gdje mržnja sve snažnije zauzima tron , gdje interes ide ispred ljubavi, gdje su ljudi okrutni..  Nastavi i dalje da nas motivišeš, jer uz tebe , tvoje misli i poruke koje prenosiš u  tekstove postajemo bolji , život postaje šareniji i ljudi sretniji ! Hvala ti za tvoju ispruzenu ruku ovom napacenom narodu.

-Amra, hvala tebi na ovim lijepim riječima. Hvala ti na tvom daru što ovaj svijet činiš boljim
mjestom. Hvala ti što svakodnevno pronalaziš dobre primjere, dijeliš snažne poruke i širiš pozitivu na sve strane .Budi i dalje to što jesi .